Gastronauti su opet bili na putu. Ovaj put to je bila Podravina s ključnim gradovima: Koprivnicom i Đurđevcom. I jasno – podravska kuhinja.Koprivu smo kušali u ‘stotinu’ varijanti u restoranu Klas u Koprivnici. Vlasnica Mirjana Šeb Čižmešija i šefica kuhinje Margita Gogić prezentirale su, između ostaloga, domaće rezance, piletinu, kolače – sve s koprivom. Integralni medenjaci sadržavali su med, aroniju, lješnjak i koprivu. Već na tom ručku otrkili smo blagodati orahovačkog silvanca zelenog i jezerca koji su se odlično sljubljivali s jelima od koprive i desertom.
Put nas je dalje vodio u Đurđevac i hotel Picok u kojem je bila svečana večera. Prije toga uspjeli smo vidjeti uređenu i iznimno lijepu Đurđevačku tvrđavu oko koje se svake godine, u režiji Krešimira Dolenčića, obnavlja bitka iz 16. stoljeća: Podravci/Picoki uspjeli su nadmudriti Turke jer su im nakon dugotrajne opsade ispalili iz topa pijevca – picoka, zavaravši ih da još imaju hrane u izobilju. Stručna ekipa: Mario Fučak iz Turističke zajednice Đurđevca, Martin Mahović, djelatnik ureda za pripremu projekta, i Edita Janković Hapavel, ravnateljica Centra za kulturu, predstavila nam je vrlo opširno povijest grada i tvrđave te posebno stalne goste galerije slika u dvorcu. Te umjetnine darovao je poznati slikar (porijeklom iz ovoga kraja) Ivan Lacković Croata. Izložene su tek 163 slike od 2500 darovanih eksponata (slike, skulpture, plakati i druga građa). Tu se na prvom katu održavaju i druge izložbe, ali postav Lackovićeve donacije sadrži sva bitna imena hrvatske likovne kulture 20. stoljeća. Svakako vidjeti!
Nešto poslije bili smo gosti Udruge vinara Đurđevca koja broji respektabilnih 180 članova od kojih su dvanaestorica profesionalci. Na tim vinima još treba raditi, a kvalitetom se izdvaja Marijan Matočec. Bila su tu i vina Ređepa, Vujića, Divjačkog… Večera u Picoku imala je podnaslov ‘Priča o Đurđevcu i picokima’. Slušali smo povijesne priče i glazbene ilustracije otkvačenog domaćeg sastava Zgubidan koji svira na improviziranim instrumentima tako da mislite da će se svakoga časa raspasti. Nisu se raspali, a i mi smo se zabavili. A što se jelo? Evo što su fino pripremili šef kuhinje Božo Đuričić i njegovi suradnici:
Salata Picok
Piletina s preljevom od domaćeg vrhnja i hrena na podlozi od matovilca s bučinim uljem začinjeno domaćom prgom
Podravska juha
Domaća juha s krumpirom, vrganjima i suhim mesom
Som sekuline
File dravskog soma u umaku od vina na kelju i prosenoj kaši
Srneća pisanica jatagan
Srneći file punjen smjesom od šampinjona, luka i svinjskog mozga, poslužen sa stola koji simbolizira utvrdu staroga grada, pisanica nabodena na jataganu
Za prilog: rezanci od koprive, pohane bukovače, okruglice sa šljivama
Salata s bučinim uljem
Kukuruzna zlevanka
Zlevanka od starinske kukuruze mlejvene na kamenu posljednje vodenice malog podravskog mjesta Sveta Ana
Drugi dan, prepun događanja i sav posvećen Korpivnici i Podravci, započeo je ulaskom u koprivnički i hrvatski prehrambeni gigant. Tu su nas dočekale tri dame: Ana Lukčin Trakoštanec, Marinka Akrap i Jadranka Lakuš. Predstavile su nam Podravkinu prošlost i sadašnjost. Tako smo saznali da je Podravka pokrenuta poslije Drugog svjetskog rata u tvornici za pripremu voća koju su 1934. godine osnovala braća Wolf. Već 1957/58. na tržište su izašle prve juhe koje svi pamtimo – kokošja i goveđa. Godine 1959. Zlata Bartl, inače profesorica kemije, fizike i matematike, složila je ‘formulu’ Vegete. Ta je draga osoba imala nesretnu sudbinu – ratnih četrdesetih godina završila je u zatvoru jer je gimnazijalke iz Sarajeva vodila u Italiju, a zaručnik joj je poginuo u ratu. Ali radeći u Podravci, sa svojim je suradnicima na tadašnje jugoslavensko tržište izbacila dodatak jelima koji je i danas nezaobilazan u mnogim kuhinjama i prodaje se u više od 40 zemalja svijeta. Vegeta se proizvodi pod drugim imenima u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, a može se kupiti i u ostalim europskim zemljama, u Americi i u Australiji. Zlata Bartl umrla je 2008. godine, a danas djeluje zaklada s njezinim imenom.
Podravka proizvodi mnoge vrste juha, najpoznatiju dječju hranu u Hrvatskoj, slastice, asortiman mesne industrije Danica, džemove… Belupo (ime nastalo od prvih slova Bednje, Ludbrega i Podravke) osnovan je 1970. Ta tvornica lijekova i farmaceutskih prouzvoda sastavni je dio Podravke. Razgledavali smo pogone Podravke oko tri sata, a to je bilo dovoljno da samo djelomice vidimo sve vrste proizvoda. Posjetili smo i nekadašnju Podravkinu pivovaru, koja je danas, nažalost, u vlasništvu Carlsberga. Danci odlično rade, ali za sebe.
Podravka zapošljava 4600 ljudi u Hrvatskoj i još tisuću u inozemstvu. Bruto godišnji prihodi prelaze 3,5 milijardi kuna. Ipak, u restoranu Štagelj na PRC-u imali smo slatku priliku kušati vrhunsku hranu s Podravkinim dodacima u režiji majstora kulinarstva Zlatka Sedlanića i Zorana Delića te voditelja promocije kulinarstva Dražena Đuriševića. Najviše su mi se svidjele juhe (od brokule i buče) te punjena svinjska pisanica obložena slaninom. Ni ovdje nas nisu iznevjerili Tomislav Pehar, predstavnik Vina Belje, i Igor Hruškar iz Vinarije Orahovica, koji su nas obilato ‘pojili’ tijekom dva dana. Uz već spomenute silvance, pripremili su merlot iz 2009. i graševinu Goldberg 2012. Bilo je to sjajno sljubljivanje s majstorskim uradcima Podravkinih kuhara.
Poslije Štaglja posjetili smo Vinariju Pomona vlasnika Marijana Grudića, na periferiji, u Subotici (koprivničkoj). Izneđujuće dobra vina koja smo kušali najvećim dijelom potječu iz Vukosavljevice. Tamo je proizvodnja i dalje u drvenim bačvama, a Grudić godišnje proizvede graševine, pinota sivoga i traminca Kraluš oko 30.000 butelja. Ipak, među odličnim vinima odskače graševina iz 2011. (dobila je ime ‘gradonačelnikovo i županovo vino’) koja je poslužena u Bruxellesu 1. srpnja 2013. godine.
Dalje nas je put vodio u Podravkin muzej prehrane gdje nas je dočekala Nada Matijaško. Prve juhe od prije 55 godina, pekmez od šljiva iz sedamdesetih, strojevi za proizvodnju prehrambenih proizvoda (uglavnom iz Italije) svjedoče o proteklih pola stoljeća.
Još jedan vinar na putu povratka u Đurđevac. Bio je to Petar Cik iz Virja koji nas je ugostio u svojoj kleti, par kilometara dalje. Kušali smo sivi pinot, graševinu, muškat žuti, sauvignon, chardonnay. Ono što je najvažnije, kako kaže Cik, vina uspijevaju prodati na svome pragu. I ja kažem da je to bitno, a pogotovo danas.
Kratko osvježenje u hotelu, preodijevanje i krenusmo opet put Koprivnice. Ovaj put na svečanu renesansnu večeru u Podravsku klet u PRC-u. Dočekali su nas kostimirani domaćini s bakljama. Prihvatili smo igru i krenuli uzbrdo u klet. Renato Labazan, predsjednik Turističke zajednice Koprivnice, i njegovi suradnici obnovili su kuhinjski dio svojega renesansnog festivala koji se održao uz ogromno zanimanje javnosti od 27. do 30. kolovoza ove godine. Iduća dva i pol sata bili smo u društvu kraljice i kralja, dvorskih poslužitelja, a dvorana je bila ispunjena renesansnom glazbom. Hrane iz toga davnog vremena nije nedostajalo. Majstor Zlatko Sedlanić i kuhinjski paževi priredili su nam ovaj jelovnik:
Veprov hrbat na kosanoj masti
Pečeni hrbat mladog vepra u kosanoj masti s paštetom od divljači
Renesansni gulaš
Gulaš od mesa divljači s mediteranskim biljem, klekovim bobicama i trgancima od pšeničnog brašna servirano u kruhu
Kraljevski pladanj
Rolada od kopuna s đumbirom i nadjevom od kopriva u umaku od kestena
Svinjski file na maču s tikvicama, začinjeno s anisom i gorušicom
Čarobni zalogajčići (jetrica omotana mesnatom slaninom na hajdinskoj kaši s porilukom
Špikani but jelena lopatara na kremi od koprive s palačinkom od badema
Slatke pogače sa šumskim voćem
Pogače od prosene kaše s pekmezom i plodovima od brusnice i borovnice
Zaista impresivno! Bez rajčica, kukuruza i krumpira jer Amerika još nije bila otkrivena…
Završetak naše gastro-kulturne odiseje bio je posvećen Hlebinama i njihovim slikarima. Posjetili smo rodnu kuću Ivana Generalića gdje se čuva dio slika iz opusa našeg začetnika hrvatske naive i njezina najvažnijeg predstavnika. Tek tu čovjek shvaća važnost pojave Ive Generalića u našoj likovnoj umjetnosti. On je, pak, otvorio vrata drugima: Josipu Generaliću, Ivanu Lackoviću Croati, Miji Kovačiću, Ivanu Rabuzinu…
U Galeriji naivaca u Hlebinama dočekala nas je načelnica Božica Trnski. Nadahnuto i s puno emocija govorila je o Galeriji i školi naive koju su pokrenuli prošle godine. S umjetninama su nas upoznali i Sanja Vrgoč i dopredsjednik Udruge hlebinskih slikara i kipara naive Stjepan Pongrac. Gledajući sve te umjetnine, pomislio sam kako nismo svjesni koju vrijednost imamo. Kada je posljednjih godina naiva bila top tema naših medija? Jest, ali samo u politici. Odlazak prema Koprivnici, gablec i pive u Kralušu uz nazočnost našega domaćina Branka Takača, koji je uz Dražena Đuriševića i druge već navedene, bio odgovoran i zaslužan da nam je podravska priča od ponedjeljka popodne do srijede u podne protekla u najboljem redu i takva ostala u sjećanju. Hvala Podravcima!
Tekst: Vjekoslav Madunić / Foto: Slobodan Kadić