O aktualnom stanju na hrvatskoj i regionalnoj književnoj sceni, njezinoj (ne)vidljivosti i tretmanu u medijima, komercijalnim piscima i domaćim autorima koji su obilježili književnu scenu u protekloj godini, razgovarali smo s Jagnom Pogačnik, književnom kritičarkom, prevoditeljicom i voditeljicom radionice književne kritike u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu.
Kako biste ocijenili aktualno stanje na hrvatskoj književnoj sceni i njezinu vidljivost u medijima? Iako nam književnih promocija ne nedostaje, televizijska minutaža u emisijama o kulturi sve je kraća, kao i prostor posvećen knjizi u tiskanim i elektroničkim medijima. S obzirom da se dugo bavite književnošću i književnom kritikom, kakvo je vaše mišljenje o tome?
Književna scena u Hrvatskoj možda ne postoji u onom smislu na kakav smo navikli mi koji već neko vrijeme na njoj djelujemo i kakav smo zadnji put imali prilike doživjeti početkom nultih, u vrijeme FAK-a. Ono – grupe pisaca okupljene oko nekakvog projekta, druženja, putovanja, pivo, visoka razina zajedničke energije… Vremena su se promijenila, a s njima i paradigme funkcioniranja književnog života. Trenutno u Hrvatskoj postoji književna scena, koju čine pisci i njihove knjige, na kojoj djeluje barem dvadesetak iznimnih autora srednje generacije, uhodane starije generacije, a prošle godine objavljen je i priličan broj književnih prvijenaca, a i mnogo prijevoda. Razlog zbog kojeg nam se čini da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti tiče se prije svega logistike, pa tu dolazimo do standardne žalopojke o nedostatku novaca, malim honorarima i medijskoj ‘nevidljivosti’ književnosti. Istina je da se medijski prostor suzio; kada sam se počinjala baviti pisanjem kritike u Hrvatskoj su u novinama postojali prilozi za kulturu i književnost, a moj mi je urednik bez problema odobravao kritičke tekstove od više od pet kartica. Polagano se počeo događati proces izgona teksta iz novina, na račun slike i reklame, pa su tu književnost i književne teme, dakako, prve bile na udaru. No, reći da prostora uopće nema također mi se čini pogrešnim; kao prvo taj se prostor možda suzio u mainstream medijima, ali se otvorio u raznoraznim neprofitnim medijima, većinom na webu. HRT je doista u jednom trenutku ukinuo jedinu emisiju o književnosti, ali smo eto ove godine dobili preobraženu i vrlo zanimljivu varijantu ‘Knjige ili života’. Danas se informacije, pa i one o književnosti, šire na drugi način i u drugim medijima, forma se svakako promijenila, ali onaj koga zanima ipak ih može pronaći. Osobno mi smeta što se književnost, kao i sadržaji nekih drugih umjetničkih praksi, danas guraju u svojevrstan geto – recimo, na HRT-u imate sjajan 3. program s odličnim emisijama u kasne sate, ali kao da iza toga stoji poruka – evo, to su oni dosadni sadržaji za šačicu frikova, pa nek im bude. Ja još uvijek vjerujem i u stanovitu ‘prosvjetiteljsku’ ulogu takvih sadržaja u medijima, u formi koja nije dosadna i koja će privući i onoga tko nikada ne gleda specijalizirani program za kulturu. Upravo zato sam, na primjer, prihvatila već drugu godinu predstavljati na tjednoj bazi knjige u emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’ i sretna sam zbog svakog gledatelja koji mi se javi kao potencijalni čitatelj knjige o kojoj sam govorila.
Već četvrtu godinu vodite radionicu književne kritike u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu. Jesi li vaši polaznici, da ih tako nazovemo, ‘gotovi’ kritičari sa završenim studijem književnosti ili se tu radi više o nekim osobnim afinitetima, odnosno znatiželji?
Premalo je u Hrvatskoj ‘gotovih’ kritičara da bi se moglo na njih računati kao na potencijalne polaznike radionice, a njih zapravo i ne očekujem. Ipak je to radionica na kojoj nešto trebaš i naučiti i eventualno pronaći kritičara u sebi. Prema dosadašnjem iskustvu mogu reći da su najčešći i najbolji polaznici ljudi koji vole čitati i o knjigama razgovarati, imaju o njima svoj stav, ali im treba malo pomoći oko toga da ga uobliče, osobito u pisanoj varijanti. Dakle, nedostaju im neka formalna znanja i poticaj da artikuliraju vlastito mišljenje i na tome na radionicama radim. Moji su polaznici posve različitog formalnog obrazovanja i profesionalnih iskustava, najmanje ih je zapravo, što je vrlo čudno, s Filozofskog fakulteta i studija književnosti. Kao kuriozitet navest ću primjer da je među najboljim i najtalentiranijim polaznicima za kritiku bila polaznica koja je završila Medicinski fakultet. Njezina analitičnost i senzibilitet za pročitano uvelike je premašivao ono što smatramo hrvatskim kritičarskim standardom.
Prema dosadašnjim iskustvima, kakve su startne pozicije polaznika vaših radionica, a tu mislim prije svega na one koji se ozbiljnije ili profesionalno žele baviti književnom kritikom?
Na žalost loše, kao što su loše startne pozicije bilo kojeg kritičara koji je na početku svoje karijere. Prostora je, kao što smo rekli, sve manje i mjesta su popunjena. Nekoliko polaznika objavilo je svoje kritike nastale u okviru radionice na portalima, ali nije ostvarena neka duža suradnja. Logično bi bilo da polaznici mogu objaviti svoje radove u virtualnom ili tiskanom glasilu CeKaPe-a što bi bila nekakva njihova osobna karta, pa možda se pojavi neki headhunter i ponudi im ozbiljniji i plaćeni angažman. Radimo na tome i oni već sada svoje radove mogu, odmah nakon što prođu strogi sud svojih kolega i mene kao moderatorice, objaviti na blogu CeKaPe-a.
Uz radionicu književne kritike, u CeKaPe-u održavate i konzultacije za autore koji jesu, ali i ne moraju nužno biti polaznici, i koji tek rade na svom rukopisu. Na koji način im one mogu pomoći u oblikovanju, a kasnije možda i pri objavljivanju knjige?
To biste trebali pitati one koji su te konzultacije prošli, ha, ha. Obraćaju mi se ljudi koji su napisali roman ili zbirku priča i htjeli bi čuti profesionalno mišljenje prije no što rukopis krenu nuditi izdavačima. Budući da sam i sama uređivala neke biblioteke i knjige, ja im pristupam kao stanoviti urednik prije urednika i dajem im mišljenja i savjete kako bi neke stvari trebali promijeniti i poboljšati. Primijetila sam da to ima i svojevrstan psihološki efekt na polaznike koji, nakon što ih ja obeshrabrim i nađem im greške, hrabrije idu prema mogućim nakladnicima. U slučaju da naiđem na doista izniman rukopis, rado ga preporučim nekom od svojih kolega urednika u nakladničkim kućama.
Uz književnu kritiku i prevođenje sa slovenskog jezika, urednica ste brojnih domaćih izdanja i jedna od članica stručnog žirija najvažnijih hrvatskih i regionalnih književnih natječaja. Je li vam katkad teško objediniti te uloge kritičara i urednika ili, s obzirom na dugogodišnji staž, kako vam to uspijeva?
Radom, redom i disciplinom! Nije mi teško, radim doista ono što najviše volim, pa zapravo po tome spadam u sretnu manjinu. Kritika je moj prvi izbor i, hajmo reći, osnovni posao. Prevođenje mi je na neki način odmor od kritike, obožavam taj proces nastanka dobrog književnog teksta u drugom jeziku. Uredništvo i kritika su na neki način srodni jer iskustva kritičkog čitanja teksta prenosim na rukopise koje uređujem, premda tu treba dodati i još ponešto tehničkih znanja. A žiriranje je logičan slijed kritičkog praćenja domaće i regionalne književne scene, kad si već skoro sve pročitao logično je da možeš birati ono što je najbolje. Nema tu sukoba interesa, niti je previše moći u mojim rukama, ja zapravo stalno radim istu stvar u raznim varijantama.
Kad govorimo o književnim natječajima, i oni, nažalost, postaju sve rjeđi. Ipak, sve veći je broj pisaca koji prijavljuju svoje rukopise, ima tu debitanata ali i već afirmiranih autora. Kakve su danas teme kojima se takvi autori bave, slijede li možda neke trendove u odnosu na komercijalne inozemne naslove ili tu nema neke veće razlike u odnosu na prijašnje godine?
Vjerojatno ovim pitanjem aludirate na natječaj za neobjavljeni rukopis romana V.B.Z.-a, kojem sam prošle godine bila u žiriju. Prije svega iznenadio me broj rukopisa koji su prijavljeni na natječaj, fascinantno je koliko ljudi trenutno u Hrvatskoj ima rukopis u ladici. Teme su posve raznolike i u tim anonimnim romanima nimalo se ne osjeti nijedan od trendova koji se inače prepoznaju u djelima afirmiranih i objavljenih pisaca. To je gotovo nekakva paralelna stvarnost. Konkretno, kad pročitate sve te rukopise koji su se prijavili, mogli biste zaključiti da je kod nas jako popularan fantasy, autobiografska proza pisana iz pozicije kasnih srednjih i starijih godina te ratna tematika. Ti su žanrovi dominirali.
Kao prevoditeljica suvremenih slovenskih autora, u većoj mjeri pratite i prilike na slovenskoj i regionalnoj književnoj sceni. Što se tiče produkcije književnih djela i zastupljenosti autora u medijima, a onda i nekog komercijalnog aspekta, kako vam se ono čini ako ih usporedimo s prilikama kod nas?
Uvijek mislimo kako je trava zelenija u tuđem dvorištu, pa se meni čini da susjedne književne scene (recimo, slovenska) funkcioniraju puno bolje od naše. No, kad razgovaram s tamošnjim kolegama oni me argumentirano uvjeravaju da sam u krivu. Sve je to slično, dio smo globalnih procesa u kojima su komercijalni pisci zanimljivi i isplativi medijima, i nema tu neke velike razlike. U istom smo loncu prodanih primjeraka, forsiranja kvantitete na račun kvalitete i borbe književnih sadržaja u medijima s reklamama i zanimljivostima iz svijeta šoubiznisa.
Pojavom novih medija i uza sve veću prisutnost pisaca i književnih grupa na društvenim mrežama, smatrate li da taj oblik promidžbe znatnije pomaže većoj vidljivosti i prepoznavanju domaćih autora i, općenito, popularizaciji kvalitetne književnosti?
Apsolutno, tu nisam nimalo konzervativna. I sama često korisne informacije i preporuke knjiga nalazim na društvenim mrežama (ako ništa drugo, na facebooku imam puno prijatelja pisaca koji se pohvale da im izlazi knjiga i prije no što se to u realnom svijetu dogodilo). U današnje vrijeme imati nešto protiv takvog oblika promidžbe znači biti izgubljen u prostoru i prije svega vremenu.
Na kraju bih da se malo osvrnemo i na književnu produkciju u protekloj godini. Koja su, a pritom mislim na već poznata ali i neka sasvim nova imena domaćih autora i njihove objavljene naslove, obilježila književnu scenu u 2014.?
Definitivno Kristijan Novak sa svojom ‘Črnom mati zemlom’, koja je zapravo objavljena koncem 2013., ali je pročitana, nagrađivana i zasluženo postavljena na mjesto koje joj pripada tek 2014. Potom revitalizacija krimića i trilera, odnosno transformacija stvarnosne proze u žanrovski roman, što je omogućeno pokretanjem biblioteke Balkan Noir i tu je doista objavljeno nekoliko odličnih i vrlo tematski indikativnih naslova. Izvan te biblioteke uživala sam čitajući, također trilere, ‘Izborna šutnja’ Drage Hedla i ‘Major Tom’ Karmele Špoljarić. Razveselilo me dosta debitantskih knjiga, neću ih pojedinačno spominjati da nekoga ne zaboravim, ali znat će na koga mislim, jer sam o njima uglavnom pisala.
Razgovarala: Renata Cisar / Foto: Privatni arhiv
Pročitajte još: U Zagrebu predstavljena Czarna Madonna , Predstavljen roman ‘Sreća prati hrabre’ Elvire Slišurić , Predstavljen roman ‘Major Tom’ Karmele Špoljarić
