‘Slijepa točka’ naslov je prvog romana Jelene Zlatar, koji je uredio Nebojša Lujanović, a 1. travnja bit će objavljen u izdanju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) iz Zagreba.

Jelena Zlatar nagrađivana je autorica kratkih priča, među kojima je i priča ‘Nedostaje’, objavljena u zbirci ‘Krom i pakao’ (CeKaPe, 2012.). Autorica je znanstvene knjige ‘Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza’ (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.) i zbirke priča ‘Odjavna karta’ (CeKaPe, 2014.). Uz roman ‘Slijepa točka’ koji izlazi idućeg mjeseca, Jelena priprema i drugu zbirku kratkih priča pod naslovom ‘Ticala’.

Ulomak iz romana ‘Slijepa točka’:
Ulaze u kafić. Na sredini prostorije, Ena vidi okrugli stol s akvarijem. Zanima je kakve su ribice i prilazi mu. Pogledom traži ribe, ali uskoro shvati da je riječ o terariju. Nema vode. Možda su unutra kornjače, pomisli, no za par trenutaka u kutu ugleda debelu zmiju sa smeđim i bež šarama kako nepomično leži u kutu. Ustukne, ali nastavi je gledati. Ne zna o kojoj je vrsti zmije riječ. Mogla bi biti otrovnica zbog zelenih očiju koje, sigurna je, ne mogu pripadati bezopasnoj zmiji. Posvuda u terariju su pijesak i šareno kamenje, istih boja kao zmija. Manje kamenje joj djeluje poput mnoštva jaja koje je zmija izlegla. Veće ima u sebi rupe da se zmija može kroz njega provlačiti. Poželi vidjeti kako se izvija, uvija i provlači. Pita se bi li to učinila sporo ili brzo. Primiče se bliže da joj bolje vidi glavu.
Zmija se polako pridiže, osovi se i gleda je zelenim, nepomičnim očima. Ena ne može odvojiti pogled.

– Ena, kako faks? – bilo je jedino što ju je Bartov brat pitao čitavu večer. – Što ti ono studiraš, pedagogiju? – dodao je neskriveno posprdno, kao da Bart i ona nisu zajedno već četiri godine i kao da već puno puta nisu razgovarali o tome. Bartovom bratu bilo je bitno svaki put postavljati ista pitanja i time na neki način omalovažiti ili čak izbrisati svaki raniji kontakt.
Upoznala je brata na jednom od prvih obiteljskih ručkova, kada su Bart i ona bili zajedno negdje oko godinu dana. Bart i brat su većinu ručka pričali o poslu i o očevoj firmi i nije se osjećala pozvanom uključiti u razgovor. Koristili su nerazumljive fraze i rečenice, kombinirajući znanje o očevom poslu i vlastite, razrađene i hermetične šale i govor. Eni se činilo da to rade namjerno, ali nije mogla dokučiti zašto. Stariji brat se nije imao pred kim praviti važan budući da se ručak sastojao samo od njega, Bartovih roditelja, Barta i Ene. Ipak, kao da su se i Bart i njegov brat trudili isključiti je na sve moguće načine, tada, kao i svaki sljedeći put.
Njegov duguljasti vrat izvio se prema njoj i tada joj je više nego ikada prije ličio na Bartovog oca sa zelenim očima i zmijolikom glavom.
– Psihologiju. – odgovorila je, namjerno ga ne pogledavši.
Prebirala je viljuškom po svom brodetu, jelu kojeg nije mogla podnijeti, ali je, razumije se, pristojno kimala glavom kad ga je kušala. Htjela je podignuti glavu i pitati Bartovog brata koji je njegov razlog odustajanja od faksa, natječu li se njih dvojica možda oko toga koji će kasnije diplomirati.
– Aaa, psi-ho-lo-gi-ju! – naglasio je brat svaki slog, kao da je Ena rekla vrlo dobar vic koji je on tek sada shvatio.
Okrenuo se i prema ostalima, da bi ga, pretpostavila je Ena, bolje čuli, kao da ga je uopće bilo moguće prečuti. Bartova majka ljubazno je podignula pogled ne shvaćajući, a otac je sa upitnim smješkom pogledao prema njoj. Bart je nastavio gledati u tanjur, s, kako se Eni činilo, sve većom nelagodom. Iako se sam učestalo rugao njezinom studiju, je li bilo moguće da mu to sada, kada to čini jedan član njegove obitelji, smeta? Ena je odlučila napraviti mentalnu zabilješku oko toga, nazvati ovu situaciju jednom od onih kojima se definitivno, u mislima, želi vratiti.
– I, šta ćeš s tim?
Uslijedilo je novo, već nekoliko puta ranije, za večerama i ručkovima postavljeno pitanje. Ena je osjetila da se brat počeo zabavljati. Automatski je pogledala u Barta i ponovno se iznenadila kada je vidjela da on ne dijeli bratovo veselje.
– Imat će privatnu praksu. A može se baviti i kliničkom psihologijom. Ili znanstvenim istraživanjima. – odgovorio je ozbiljno umjesto nje.
Razrogačila je oči. Brat se prestao smijati i podigao obrve, kao da se brani od ozbiljnog napada.
– O, pa pardon, pardon. – rekao je, a zatim nastavio razgovor s ocem.
Ena nije rekla ništa, samo je uzela malo vode i pričekala da večera završi. Bilo bi ju strah ostati nasamo s Bartovim ocem ili bratom. U njima je bilo previše zmijolikog, pogotovo u ocu. Nije bio nezainteresirano ljubazan poput Bartove majke ili ironičan poput Barta. Najsličniji je bio bratu: nije mogla predvidjeti njegovo ponašanje. Kada je došla na večeru, čak ju je vrlo toplo poljubio u obraz. Činilo joj se da je to bio znak ulaska u njihov unutarnji, tajni krug. Sada je opet gledao u nju ispitivački.
– Ena, na kojoj si ti ono godini? – pitao je.
– Zadnjoj. – odgovorila je kratko, sa zebnjom.

Nešto je u pitanju Bartovog oca bilo kao slaganje terena za golf ili neku drugu igru. Namještanje kulise. Brat nije uspio, sada će pokušati otac.
– Onda svakako možeš malo opširnije objasniti nama ignorantima razliku između duha i duše. – nastavio je.
U jednom, najkraćem trenutku, njegovo pitanje djelovalo joj je kao kompliment; ostatak nekog njegovog privatnog promišljanja ili članka koji je nedavno pročitao, možda čak potreba za nastavkom neke rasprave koju je imao s nekim od prisutnih. No zatim shvati da je pitanje test, teži od bratove provokacije. Bartova majka i Bart spustili su glavu, samo je brat gledao, s jednakom upitnom nasmiješenošću kao otac maloprije i u tom trenutku prvi put je spoznala tu neporecivu sličnost između Bartovog oca i starijeg sina. Oboje imaju vrlo kratku crnu kosu, tanki su i ten im je nečist. Nešto je u njima i oko njih prljavo, to je jedina riječ koja Eni pada na pamet, iako joj je jasno da nije prava. ‘Premazanost’ je možda ispravnija. U ovom neobičnom paktu fizičke sličnosti, razmišljala je dalje, Bart nije sudjelovao. Njegovo lice, kao i lice njegove majke, nisu sadržavali tu ‘premazanost’. U njima je bilo nešto čišće, prohodnije. Mesnatije, iako ni to nije prava riječ. Bart je u svojoj obitelji na slabijoj strani, to je sigurno. S ‘glupom’ majkom. Njihove glave su bile spuštene naspram uzdignutih glava oca i brata koji kao da su čekali trenutak kad će je ugrabiti u svoje čeljusti i izbaciti kroz prozor.
Ono što ne smije, shvatila je u tih nekoliko trenutaka dok joj se u glavi stvarala prava slika njegovog pitanja, jest početi objašnjavati razliku između duha i duše. Ma što objasnila, ma kako pokušala, stvar će se okrenuti na njezinu štetu. Gledala je Bartovog oca i shvaćala da je njegovo pitanje samo vrlo jednostavno odmjeravanje snaga. Ne može mu nešto odvratiti na ironičan način. Zeleno u očima Bartovog oca mutno je kao močvara. Osjećala je kako visi u zraku iznad nje, nabodena na kuku.
Zatim je ljupko odgovorila:
– Mislim da se tim pitanjem više bavila filozofija od psihologije. Od Descartesovih ‘Meditacija’ do Hegelove ‘Filozofije duha’. Da ne spominjem Antiku; Miletska škola, Helenska, Atomisti… Postoji zbilja mnogo literature.

Autor: Jelena Zlatar / Dizajn naslovnice: Tomislav Gamberožić

Pročitajte još: Jelena Zlatar: Odjavna karta , Jelena Zlatar: Katarza kao glavni motiv za pisanje , Jelena Zlatar: Urbane transformacije suvremenog Zagreba