‘Kad hodaš pustinjom samo o dvije stvari možeš razmišljati, prvo: udahni… i drugo: izdahni.’

‘Nakon hodanja po tom pijesku zahvalan si za svaki korak na tvrdoj podlozi.’

To su dojmovi mojih prijatelja nakon hodanja Wadi Rumom, jednoj od najmanjih i (kažu) najljepših svjetskih pustinja. Nisam puno pustinja vidio, no Wadi Rum je svakako jedno od najneobičnijih mjesta koja sam imao prilike doživjeti.  Nisam odande ponio na početku opisana iskustva drugih. Ponio sam mir, strpljenje, ritam prirodnog života bez mobitela, glazbu pijeska i vjetra koja se u glavi sama stvarala i dojmove koje mi nije lako uobličiti u čitljiv tekst. Ponio sam iskustvo jednostavnosti.

Prvo što bih nazvao jednostavnim u Wadi Rumu su ljudi. Malobrojni ali srdačni. Drugo je priroda, toliko jednostavna u svojoj različitosti svake stijene i svakog pustinjskog cvijeta ili zrna pijeska. U toj je pustinji lako boraviti, hodati, spavati, jesti, čitati ili pisati. Sve je lako… i sve je jednostavno. Sunce i mjesec određuju životni ritam, a tijelo se lako i brzo prilagođava na dnevnu vrućinu i noćnu svježinu. Lako je jer se priroda pobrinula da ti pijesak istovremeno da oštrinu i mekoću mislima, stijene zaklon i sigurnost, a pustinjski cvjetovi i kamen različitih boja bogatstvo u skromnosti.

U Wadi Rumu vlada neka kolektivna hipnoza ili programirana nirvana. Nema oštrih tonova, britkih riječi, ni ljutih pogleda. Blagost koja izbija iz očiju beduina lako prelazi na posjetitelja koji je odlučio provesti tamo više od jednog popodneva. Dijeljenje mjesta oko vatre za koju smo zajednički skupljali suhe grančice pustinjskih grmova, gutljaj slatkog beduinskog čaja ponekad blagoslovljenog devinim mlijekom i noćenje u hotelu s milijun zvjezdica iznad glave sa zadovoljnim smiješkom na usnama prije sklapanja očiju u zdrav i zaslužen san… sjećanja su koja ne blijede.

Ne blijedi ni jednostavna mudrost domaćina stopljenih s prirodom jačom od čovjeka. Ne blijedi jer je univerzalna. Nakon što cipelu utisneš u meku površinu pustinje tvoj se trag zadržava samo još minutu ili dvije, dok ga pijesak nošen vjetrom ne prekrije. Tada padaš pustinji u zaborav. Samo si prolaznik kojeg tamo, na jugu Jordana, više nema. U pustinji nisam ostavljao tragove, ali ih je pustinja ostavila u meni.

Tekst i foto: Damir Vujnovac

Pročitajte još: Jordanske crtice: Drevna ljepota… u ljudima