‘Priče moje bake najvažniji su izvor pripovijedaka u zbirci Put ispod breza, iako su neke upotpunjene fikcijom, a neke su potpuno izmišljene, poput priče koju pripovijeda rijeka Pakra’, izjavila je Katarina Budić na prvom predstavljanju knjige u Knjižnici i čitaonici Kutina.
Suzana Pomper, ravnateljica knjižnice, predstavila je gošće i istaknula kako nas je Katarina svojim izvrsnim pripovijedanjem nakratko vratila u prošlost i podsjetila na nekadašnji život na selu. Uz autoricu, knjigu su predstavile recenzentica Iva Habazin i urednica Sandra Pocrnić Mlakar, a u ime Grada Kutine predstavljanju je prisustvovala Sanja Feltrin iz Upravnog odjela za društvene djelatnosti.
Urednica Sandra Pocrnić Mlakar zahvalila je Gradu Lipiku, koji je sufinancirao knjigu o selu Brezine, nedaleko od Lipika, u kojem je autorica odrasla. Stoga su na predstavljanje u Kutinu stigli i brojni stanovnici Brezina kako bi čestitali autorici.
Pripovijetkama u zbirci ‘Put ispod breza’ Katarina Budić obuhvatila je razdoblje od početka 20. stoljeća, kada je mali Marko Miletić stigao iz Like u selo i naumio u njemu podići školu, sve do 1980-ih godina, kada školovane kćeri sela uz Pakru biraju odlazak kao svoj životni put.
Recenzentica Iva Habazin primijetila je kako priče oslikavaju odnos prema ženi u patrijarhalnom društvu, koje je tvrdokorno održavalo tradicionalnu ulogu žene. Ta se uloga u mnogim sredinama nije promijenila do danas, o čemu, nažalost, svjedoče i vijesti iz crnih kronika.
Odlomke iz priča i recenzije Julijane Matanović čitala je Dinka Jurković, koja je odrasla u Brezinama. Predstavljanje knjige svojim je nastupom uveličao ženski zbor Rusalke, izvodeći narodne pjesme o ljubavi i snazi žene.
Sljedeće predstavljanje ‘Puta ispod breza’ održat će se 14. listopada u 19.30 sati u Zavičajnoj dvorani u Zagrebu, Ilica 43. Knjiga je objavljena u suradnji sa Zavičajnim društvom Virovitičana u Zagrebu. Knjigu ‘Priče o selu’ u svoj je fundus uvrstio i Muzej grada Lipika u nastajanju.
S Katarinom Budić razgovaramo o nastanku zbirke ‘Put ispod breza’, selu koje pripovijeda priče i njegovim kćerima koje su se školovale i odlazile iz sela kako bi mu se jednoga dana vratile.
‘Priča više nije mogla čekati…’ Tom rečenicom započinje ‘Put ispod breza’. U prvoj priči spominju se požutjele katastarske knjige u kojima je zapisano ime dječaka koji je došao iz Like i poželio sagraditi školu na brežuljku. Takvi tragovi govore da nema mnogo zapisa o selu Brezine i njegovoj povijesti. Kako ste pronalazili dokumente za priče koje ste prikupili u knjizi ‘Put ispod breza’?
– Prva priča, ‘Put ispod breza’, nastala je 2018., dok sam pisala svoj prvi roman ‘Zapisi za poslije’, čiju sam radnju smjestila u svoje selo Brezine. Tada sam se sjetila kako mi je otac spominjao prvog Miletića (moje djevojačko prezime), devetogodišnjeg Marka, koji je s majkom došao u Brezine. Otac je sačuvao i staru knjigu ‘Porezna obćina Brezine’ u kojoj su zapisani stanovnici i zemlja koju su posjedovali. Za neka prezimena nikad nisam čula niti sam znala da imaju veze s Brezinama. Ljudi su se uvijek doseljavali i odseljavali. Podatak o Marku Miletiću, za kojeg mislim da je bio unuk spomenutog Marka, pronašla sam u školskoj spomenici, u zapisima prvog učitelja Luke Lukića. Taj je Marko doista darovao svoju zemlju i malu kuću za školu. Kasnije je na istome mjestu izgrađena veća školska zgrada koja i danas stoji u selu.
Iva Habazin u svojoj je recenziji istaknula sudbine ženskih likova u pričama. U priči ‘Korijen’ jedan je od motiva pobačaj, koji je znao biti smrtonosan. Kako objašnjavate to što se o tako važnim iskustvima u životu žene u našoj književnosti rijetko piše?
– Piše se o teškom životu žena u prošlosti, možda ne prečesto i ne kao o glavnoj temi. Kad malo bolje zavirite u djela Julijane Matanović, Ivane Šojat, Julijane Adamović, Olje Savičević Ivančević i drugih naših književnica, ali i književnika, pronaći ćete izvrsne rečenice o teškom životu žena u prošlosti. Treba samo pratiti i čitati hrvatsku književnost.
Priče o selu započinju početkom 20. stoljeća, a sežu sve do 1970-ih godina, kada su se školovale djevojke koje su voljele čitati, poput Vas. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo na selu? Jeste li pohađali školu podignutu na brežuljku? Kada ste odlučili napustiti selo i nastaviti školovanje? Što je danas sa seoskom školom?
– Djetinjstvo na selu bilo je lijepo iz današnje perspektive, ali tada sam bila ljuta zbog poslova koje je trebalo obaviti pa je za čitanje ostajalo malo vremena. Već sam tada odlučila da neću ostati na selu. Imala sam sreću što su moji roditelji odlučili školovati svoju djecu koliko god bude trebalo. Tata i mama završili su šest razreda osnovne škole jer im njihovi roditelji nisu dopustili daljnje školovanje. Meni su prepustili izbor fakulteta i na tome sam im jako zahvalna. Škola u selu, koju sam i ja pohađala, sada je prazna. Već se dugo u njoj ne održava nastava. Djecu autobusom odvoze u školu u Poljani.
U knjizi su fotografije škole, crkve sv. Andrije i brezičke narodne nošnje. Što o selu govore fotografije uvrštene u knjigu? Kada su snimljene i kako su sačuvane?
– Moji su fotografije čuvali u kartonskoj kutiji od cipela. Nekada smo ih često gledali i slušali priče o ljudima čiji su likovi ovjekovječeni na njima. Ja baš jako volim te stare fotografije. Vraćaju me u prošlost i često mi tada dolaze ideje za neku priču. Mislim da su najstarije nastale prije Drugoga svjetskog rata.
U svom pogovoru Julijana Matanović govori o prepoznavanju koje je doživjela čitajući Vaš rukopis o brezi – tuđoj, a svojoj. Priče o selu zato smatra vrijednim nasljeđem koje ostavljamo djeci i važnim zavičajnim blagom. Nastavljate li istraživati povijest sela? Pripremate li nove priče?
– Kad sam knjigu poklonila rodbini, saznala sam još neke podatke na temelju kojih bi se mogle napisati nove priče. Neće to biti nastavak ‘Puta ispod breza’, ali pojavljivat će se u drugim mojim pričama koje nastaju. Čini mi se da tome nema kraja, da nisam sve rekla, a trebalo bi.
Kako je selo dočekalo priče? Na predstavljanju u Kutini bili su mnogi Brezičani, a očekuje se da će i na predstavljanje u Zagrebu doći oni koji danas ondje žive. Planirate li predstavljanje u Brezinama?
– Moji Brezičani koji su pročitali knjigu imaju pozitivne dojmove. Neki se sjećaju sličnih priča koje su slušali u djetinjstvu. Meni je važno da mi ništa ne zamjeraju. Nisam razmišljala o promociji u Brezinama. Oni koji još žele na promociju mogu doći u Zagreb ili Popovaču.
S. M. / Foto: Promo
