Zašto snimati portrete u doba selfija, štoviše, zašto priređivati izložbe i knjige portreta u doba kad svatko sam sebe portretira – odgovorio je Miljenko Brezak na tribini u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu.
Povod je bila knjiga ‘Hrvatski književnici/Fotoantologija’, objavljena u povodu 125. obljetnice DHK. Knjigu portreta je Miljenko Brezak potpisao sa suprugom Božicom Brkan, a u njoj je zbirka portreta književnica i književnika različitih generacija, od Arsena Dedića do Kristiana Novaka, od Ljerke Car Matutinović do Senke Slivar. Knjiga je izbor iz zbirke portreta književnika koje su obišle nekoliko izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu, a njome je Miljenko Brezak fokusirao pažnju na portret i u hiperprodukciji selfija, fotografija i sadržaja, posvetio pažnju elementima fotografije kao što su kompozicija, ravnoteža, sklad, a recenzenti su na predstavljanjima knjige nekoliko puta naglasili da svojim objektivom Brezak zaviruje u dušu onoga koga snima, što je osobina umjetničkog portreta.
Na naslovnici knjige kombinacija je portreta autora Božice Brkan i Miljenka Brezaka, umjetničkog i bračnog para. Božica Brkan je književnica, novinarka i nagrađivana urednica (Nagrada Marija Jurić Zagorka za Večernjakov prilog Vrt, 2000. godine), a Miljenko je fotograf portretist, dugogodišnji član Foto kluba Zagreb, čiji su portreti zapaženi na fotografskim natječajima.
U predgovoru knjige, Božica Brkan je napisala: ‘Obično fotografira usput, kad nema vremena napretek i sve je daleko od studijskih uvjeta, hrva se s prirodnim dnevnim i noćnim, najčešće nekontroliranim umjetnim svjetlom. Ptičica, smajlić, cheese! Brezak je više reporter nego fotograf portreta, amater, ali, kako na otvorenju izložbe reče književnik Đuro Vidmarović, voli svoje motive. Gospodski. Neće paparacijevski hvatati kakav nezgodan trenutak raskrečenih nogu, kreveljenje…, ali ni za glamuroznu fotku napučenih usana ili razdrljena dekoltea, neće uljepšavati blicom, filtrom ili fotomontažom. Da bi lijepo ispali, on poštuje uobičajene, omiljene poze snimanih – prepoznat će se u nekih – ali snima ih kako ih vidi, čita, čuje… kroz njihov vlastiti stih, rečenicu, Tekst…’
S Miljenkom Brezakom razgovaramo o dosadašnjim brojnim izložbama portreta, o nastanku fotoantologije, o vizualnoj kulturi koju razvija umjetnička fotografija i o tekstu koji prati fotografiju.
Ciklus fotografija Hrvatski književnici / Fotoantologija izložen je na Festivalu žanrova Dvotočka već šesti put. Gdje su dosad već bili izloženi portreti hrvatskih književnika i koji su bili povodi za izložbe?
– Na natječaju Fotokluba Zagreb raspisanome za samostalnu izložbu članova u 2023. godini Umjetnički savjet Vlasta Štalekar, Miljenko Marotti i Nenad Martić prihvatili su mi na temelju priloženih fotografija temu Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Tako je kao moja prva samostalna izložba kolekcija od 45 portreta u Galeriji Fotokluba Zagreb, Ilica 29/3 bila izložena tijekom ljeta od 4. srpnja do 1. rujna 2023. Potom je prenesena različitim povodima kao potpora drugim kulturnim događajima: u Kulturno-povijesni centar Sisačko-moslavačke županije u Sisku i na događanja u okviru Hrvatske književne Panonije VI. u Budimpešti 2023., na Pjesničkim susretima u Drenovcima, u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata u Đakovu 2024. te u Zagrebu uz predstavljanje knjige Božice Brkan i Miljenka Brezaka Hrvatski književnici / Fotoantologija uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, nastale iz ove moje kolekcije, na Dvotočki – festivalu žanrova, 7. lipnja u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu gdje je izabrano 30 portreta književnika od sedamdesetak zastupljenih i u knjizi.
Portreti književnika aktualizirali su raspravu o statusu umjetničke fotografija u doba selfija, što je bila i Tema tribine Bez cenzure DHK, koju je vodila Lada Žigo Španić. Što razlikuje umjetničku fotografiju od selfija? Kako umjetnički portret djeluje na vizualnu kulturu, a kako selfie?
– Po mojem neposrednom iskustvu mogao bi vrlo kratko zaključiti da i u ovo ludo vrijeme selfija dobra i na pravi način prezentirana fotografija ima svoju svrhu i okuplja publiku. Uostalom, to govorim na temelju naše knjige, u kojoj je najsvježiji portret književnika, konkretno Tomislava Šovagovića, koji sam snimio gotovo u prolazu, mobitelom na kavi 29. lipnja prošle 2025. godine.
Na tribini ste istakli primjer Vašeg autoportreta koji je selfie, ali je kao portretna fotografija uvršten u godišnjak Fotokluba Zagreb. Prema tome, umjetnička fotografija i selfie se dopunjuju pod određenim uvjetima. Kako vrednovati fotografiju? Po kojim ste kriterijima birali portrete za knjigu i izložbu.
– Moja bi Božica rekla voli se slikati, pa zato spominjem dva svoja povezana primjera. Među moje četiri fotografije primljene na 40. Zagreb Salon 2022. je i Autoportret snimljen pred ogledalom u kupaonici, a te godine ušao je i u Prigodnu publikaciju povodom 130 godina Fotokluba Zagreb. Rezultat istog selfi-fotkanja u kupaonici je i Dvostruki autoportretni triptih, primljen 2024. na natječaju Galerije Prica u Samoboru za 6. međunarodni trijenale autoporteta – Autoportret kao intimni vremeplov. Ispada da dobroj fotografiji i tehnika selfija može biti dobitna kombinacija.
Željka Lovrenčić i Đuro Vidmarović govorili su o portretima književnika i izboru u knjizi. Izbor portreta je subjektivan, što navodi i Božica Brkan u predgovoru knjige. Kako su nastali portreti, od prvog, snimljenog 2012. godine? Kada ste postali svjesni da snimate ciklus za izložbu ili knjigu?
– Teško je to reći. Snimajući za portale moje Božice osobito zadnjih desetak i nešto godina, zahvaljujući i digitalnom dobu, pametnim fotokamerama i mobitelima, u mojem su se slučaju povezale dvije situacije: fotkanje za tekstove za portale mojoj Božici s različitih događaja i povratak nakon točno 50 godina 2019. u Fotoklub Zagreb. A posebni poticaj bio mi je i prijem mojih fotografija na izložbe ‘Portret’ i ‘Portret Hrvatske’ HFC-a Luke Mjede, kojemu 2019. šaljem portret Đure Vidmarovića, snimljenog uz rijeku Pakru u njegovim rodnom Piljenicama i portret Drage Štambuka u Knjižnici Ogrizović.
Portreti su snimljeni u boji i na izložbi su izložene originalne fotografije u boji, dok su u knjizi fotografije otisnute u crno-bijeloj tehnici. Što su dobile, a što izgubile fotografije u crno-bijeloj tehnici?
– Bilo mi se teško opredijeliti i kod slanja oglednih portreta na natječaj u Fotoklubu Zagreb 2022. Godinu ranije verzija crno bijelih fotografija nije mi prošla. S druge strane sklon sam doradama prema blagoj grafici. Ostavljam za raspravu.
Božica Brkan fotografijama je dodala tekst, što je novinarski princip obrade fotografije, čime fotografija postaje dokument vremena. Novinarski dosljedno, u tim je uključen i grafički dizajner, a u fotoantologiji je to vrhunski Jenio Vukelić. Koje kombinacije fotografije, teksta i dizajna u fotoantologiji smatrate posebno upečatljivima i uspjelima?
– Da knjiga ne bude samo katalog zaslužna je Božica, koja je fotografije dopunila i izabranim autorskim tekstovima ili kako ona kaže novinarski, napravila je potpis pod sliku. Sve je Jenio Vukelić grafički sjajno zaokružio.
Na tribini DHK spomenuli ste da ste u bolničkom krevetu potpisali ugovor s Gradom Zagrebom za sufinanciranje knjige, iako je objavljivanje tada bilo neizvjesno. Kako ste se od tada ipak izborili za knjigu, izložbu i nastupe na tribinama?
– Knjiga nam je zapravo pomogla, i Božici i meni, da se po mojem izlasku iz bolnice i njezinih zdravstvenih problema, zajedno prihvatimo posta i da ne odustanemo. Jedino smo knjigu predstavili s vremenskom odmakom, uz novu izložbu, te potakli i razgovor na Tribini Bez cenzure DHK Koliko vrijedi umjetnički portret i vrijeme selfija. Božičina opcija je ionako pisati, a moje, kao i do sada, ostaje fotkanje za Božicu.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Miljenko Brezak (autoportret), Mišo Lišanin
