Točno na 90. rođendan Petra Gudelja (Podosoje, 29. rujna 1933.), jednoga od najvećih hrvatskih živućih pjesnika, u izdanju Školske knjige izlazi njegova ‘Gora oko dvora’.
Začudna je to zbirka dnevnih/dnevničkih zapisa koji su nastali od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. uglavnom u pjesnikovu podnebesnom zagrebačkom stanu s pogledom na Medvednicu i šumskoj kući na brdu u Dubravi Pušćanskoj.
Svojevrsni nastavak životopisa i pjesmopisa ‘Za svojim pjesmama’ i lirskog dnevnika ‘Dva ili tri ljeta’, dvije ili tri zime, ‘Gora oko dvora’ žanrovski je hibrid odrediv kao poezija u prozi, dnevnik, memoaristika i pripovjedna proza s lirskim elementima. Treći dio toga memoarskog serijala hrvatskog pjesnika koji je živio u Beogradu do 1990. godine, a potom se vratio u domovinu, može se nabaviti s popustom od 10 posto u prednarudžbi u webshopu Školske knjige.
Od prvih do posljednjih redaka, neovisno o temama, poetski naboj Gudeljevih stihova i zapisa ne gubi uvjerljivost i snagu. U ‘Gori oko dvora’ pjesnik opsesivno traga za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… Osim što otvara bolno pitanje pripadnosti, tuži se zbog zdravstvenih tegoba u poodmakloj dobi, osluškuje blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazi u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama.
U velikom broju lirskih zapisa u Gori oko dvora sâm se pjesnik jada kako je nezamijećen, neprepoznat i nepročitan u vlastitoj sredini i u hrvatskoj književnosti, navodi u pogovoru knjige Damir Pešorda. Iako na tome tragu o njemu i njegovu pjesništvu posljednjih desetljeća pišu Slobodan Prosperov Novak, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Gloria Lujanović, Damir Pešorda osporava to prilično ukorijenjeno mišljenje.
‘Istina je da Gudelj nije dobio zasluženo priznanje, pa ni mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, osobito za svoje knjige iz beogradskog razdoblja, no s druge strane njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast. Doduše, ne obasiplju ga baš književnim nagradama, pa ipak je dobio Nagradu Tin Ujević (2002.), Nagradu Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Goranov vijenac (2010.). Međutim, u Akademiju ga ne pripuštaju nikako, a u antologije slabo, no to je u Hrvatskoj tako, koterije se u našoj sredini grade od mladosti i cijeli život dograđuju i njeguju, tu kasnodošlice nemaju šanse’, primjećuje Damir Pešorda.
Dodatni razlog za ignoriranje Petra Gudelja autor predgovora pronalazi u ‘imotskom eruptivnom talentu koji ne sjeda baš najbolje arbitrima hrvatske kulturne scene, gospodarima hrvatske književnosti, kako ih Gudelj na jednome mjestu naziva’. Uspoređuje ga s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrednovalo.
Upravo ta trojica pisaca, koliko god različita bila, ističe Pešorda, imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – to je ta ‘mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno’.
‘Poeziju Petra Gudelja čitam od 16. rođendana za koji sam od prijatelja dobila Petrovu zbirku Pas, psa, psu objavljenu tri godine nakon mojeg rođenja. Pamtim taj zanos, silno uzbuđenje što je strujalo mojim bićem dok sam čitala početak pjesme u prozi napisane u Beogradu godinu dana prije mog rođenja, koja počinje ovako: Svake noći Isus sađe na zemlju i položi ruke na tjemena beznadno pobunjenih. Tada nisam znala da se i tako može pisati, i to na hrvatskome’, kaže Miroslava Vučić, urednica kojoj Petar Gudelj redovito šalje svoje nove rukopise već dvadeset godina.
S tim pjesničkim velikanom upoznao ju je dr. sc. Ante Žužul 2003. godine u Školskoj knjizi, a već sljedeće godine izišla im je prva zajednička knjiga, glasovite izabrane pjesme ‘Pelazg na mazgi’. Na pitanje kako je raditi s Petrom i biti njegova prva profesionalna čitateljica, koje joj postavljaju mnogi ljubitelji njegove poezije, Miroslava Vučić odgovara: ‘Još me drži onaj mladenački zanos, ono silno uzbuđenje i uvjerenje da je Petrova poezija dar kojim mi se svemir ispričava jer nisam rođena u vrijeme Tina Ujevića, Marije Jurić Zagorke, Antuna Branka Šimića, Silvija Strahimira Kranjčevića…’
Vrhunska pjesnička djela toga mističnog Mediteranca i plemenitoga gorštaka, erudita koji u tančine poznaje grčke i rimske mitove, biblijski svijet i ilirsku dušu svoga zavičaja, a vlastite stihove izgovara karizmatično, napamet, kao da ih kleše u kamenu, izlaze u nakladi Školske knjige dva desetljeća. U toj su izdavačkoj kući, koju pjesnik zove rodna kuća mojih knjiga i od milja joj nadijeva ime Žužulište, uz već spomenuta djela objavljene i zbirke ‘Sve što si donio iz planine’, ‘Kada se sunce ženilo’ (cvjetnjak usmenih lirskih pjesama), ‘Pelazg na mazgi’, ‘Da zađe Mjesec, da izađe Sunce’, ‘Imotska knjiga’ i ‘Munje i naranče’.
Pjesniku je najdraža među njima ‘Pelazg na mazgi’. Pelazgi su mitska bića, prvi ljudi koji su niknuli iz zemlje, a zemlja je u poeziji Petra Gudelja, zajedno s jezikom, središnji dio kozmosa iz kojega su se pretočile sve njegove pjesme.
‘Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar’, izjavio je svojedobno Petar Gudelj, pjesnik koji sebe naziva ‘samoniklim, iz zemlje izniklim, Pelazgom’.
S. K. / Foto: Ratko Mavar i promo
