Ksenija Kušec: Zbirka priča Opća opasnost

Ako idete na odmor, nabavite si knjigu Ksenije Kušec, ‘Opća opasnost’. Smogla sam energije i napisala mali osvrt. Zaslužila je.

Ksenija Kušec se u zbirci priča ‘Opća opasnost’ uglavnom bavi odnosima među ljudima. Ona život ne romantizira, ona ga opisuje, a opisujući ga, raščlanjuje ga na ‘proste faktore’: nepravde s kojima se susrećemo u djetinjstvu, od vrtića, osnovne škole pa sve dalje, do međuljudskih odnosa u odrasloj dobi, među kojima su najvažniji oni u obitelji te među spolovima, ali i u društvu općenito.

Ksenija uočava zlo, ali ne moralizira, već promatra, secira i shvaća, nalazeći neko gotovo pa sociološko ili čak darvinističko opravdanje za način na koji ljudi postupaju. To je, rekla bih, zajedničko svim njezinim djelima za odrasle. Uvodna priča ‘Muž’ nešto je poput prologa, vrlo mudro urednički (Marina Vujčić) postavljena kao prva jer odmah otklanja mogućnost tumačenja priča pisanih u ich formi autobiografskim, a uz to nas uvodi u to promatranje ‘drugih’ koji redovito zabadaju svoj nos tamo gdje im nije mjesto. Cijela zbirka se bavi, dakle, pojedincem koji je u stalnoj interakciji s drugima često zakinut, ali i u najgorim situacijama ili odnosima, u stanju je ugrabiti malo sreće, dva sata s majkom, primjerice, ili plavi sladoled kojeg djevojčici prisiljenoj biti na moru s drugom djecom „zbog zdravlja“, u nekom odmaralištu, poklanja mladić koji ga inače prodaje.

Kroz zbirku se provlače metafore, kako jednu priču i naziva, a koja je možda i jedinstven primjer posvete neke priče jednoj pjesmi, one koju je napisao Zoran Žmirić, ‘Kad je braco stigao u ceradi’, koje se nameću kao spasonosne „formule“ usred najgore boli, boli za nekim tko nam je važan, a umro je. Jako važna tema su životi u sigurnim zonama i pokušaji izbjegavanja „galaktičke kataklizme“, gdje čovjek koji se svidi junakinji, svjestan što bi se moglo dogoditi kad bi popustili nagonima i nagnućima, izriče rečenicu „To je sad, zapravo, opća opasnost“, što sublimira sve napisano i život sam, i tako nam daje efektan i vrlo jasan naslov jer nas opasnosti vrebaju stalno i na svakom koraku: spletke, patološka pravila čopora, nasilje, kazne, banke, a kao suprotnost su razumijevanje, oprost i trenuci sreće, pa bili oni i takvi da smo u nekim periodima života idiotski sretni, a onda „Jovo nanovo“, stiže novi udarac i novi krug se otvara.

Stilski gledano, Ksenija ‘ne cifra’ što nije nimalo jednostavno. Sjetimo se, primjerice, realista, klasika, koji bi upotrijebili tisuću riječi da dočaraju nečiji izgled, opišu prostoriju, neki pejzaž… Neki su već uočili filmičnost Ksenijinog pisma: ona, naime, u par poteza dočara sve, atmosferu, odnos, intimu, kritiku društva, svjetonazor, a ponekad je cijela priča sama poanta, odnosno poanta joj ni ne treba. Jednostavnost je zapravo znak zrelosti jer kao što mala djeca vole sve nacifrano, baroknu nakićenost i šljokice, tako i neki pisci natovare sto suvišnih riječi da bi rekli očigledno. Ksenija to ne radi. Ona uostalom nije samo kratkopričašica, ona piše i romane, i to izvrsno radi, što ne znači da su oni izvorno kratke priče koje je rastegla nekom redundantnošću, jer je i u njima jednako ekonomična kao i kod kratkih priča.

Razlika između njezinih romana i kratkih priča nije pristup jeziku i načinu pisanja već u usložnjavanju događaja i u većem broju likova. Uzmimo, primjerice, priču iz ove zbirke ‘Original Casio’, o putu u Lisabon, čisto turističkom putu jednog para: u par rečenica je secirala migrantsku krizu, mas-turizam, bešćutnost korporacija i mizeran život u afričkim državama budućih i postojećih migranata, dajući pečat rečenom jednom kratkom izjavom da se njima, tim nekim pojedincima, svemu usprkos još uvijek živi. Dakle, sjajno. Netko bi o migrantskoj krizi rekao manje od nje na dvije tisuće stranica. I ostale priče su efektne i rječite na isti jednostavan i ekonomičan način, a to stvarno nije lako.

Zadnje desetljeće spisateljice koje objavljuju „ozbiljnu prozu“, svrstavaju u tzv. novi val ženske književnosti pa bi se tako i Kseniju tamo htjelo smjestiti. No, novi val ženske književnosti je s jedne strane smislom upitna sintagma, jer smo imali iznimno snažne autorice još krajem 70-ih, te sredinom 80-ih, a s druge strane prihvativši ga kao nešto čime se mediji bave već devet godina, pa je kao takav zaživio sve i da izvorno nema smisla, zanimljivo mi je to da se Ksenija pojavljuje na književnoj sceni upravo te 2010. godine kada je zamijećeno da naše spisateljice „više ne pišu samo chick lit“ i da su konačno dobile i neke nagrade.

Logično, tada nije uvrštena u taj novi val jer su njezine ‘Priče iz Sunčeva sustava’ namijenjene djeci, odnosno nije se bavila nečim što je ranije bilo svojstveno muškim piscima pa se njezinim pričama nitko nije čudio. Tri godine kasnije objavljuje zbirku ‘Reci mi sve’ u kojoj dijagnosticira bolest obitelji, piše o zlim muževima, nudeći povrijeđenim ženama rješenje, odnosno izlaz. Da je tu knjigu objavila 2010. sigurno bi odmah ušla u niz žena koje su kritičari apostrofirali kao nositeljice novog ženskog vala. Već u toj zbirci jasno iskazuje svoje antimoraliziranje, koje do danas ostaje njezina konstanta. To vjerujem nije neki njezin svjestan odabir: „e sad ću ja stalno vama ukazivati da vrag nikad ne spava, ali i da nikad nije ni tako crn kako izgleda“… Ne. Prije bih rekla da je to nešto što izvire iz njezine osobnosti. Ona je naprosto dovoljno pronicljiva da svugdje vidi zlo, ali i dobro jer je dobra osoba. A kao što dobar, istinski dobar novinar, može biti samo netko tko je dobar čovjek, najčešće je to tako i s književnošću.

Tako i u romanu ‘Nije moglo bolje’ svaki njezin lik ima pravo na svoje mane i nedostatke pa čak i najgori među njima, Kosta, ima nešto dobro u sebi, kao i vlasnica staračkog doma Ljuba, koja vara starce, a koja je zapravo „velika majka“ koja iz datih okolnosti stvara svojoj obitelji bolji život, boreći se za nju na sve moguće pa i posve etički upitne načine. Ksenija drugim riječima govori kroz svoja djela da joj ništa ljudsko nije strano, ona ljude razumije, što ne znači da glumi Dalaj Lamu. Ona ništa ne glumi. To je autentična ona. I kao takva ima značajno mjesto u našoj književnosti, kao autor neupitne kvalitete i vlastitog pisma, neovisno o svrstavanju u neke takozvane valove.

Čest motiv priča zbirke ‘Opća opasnost’ su uspomene na nešto ili nekoga. Tu se opet moram referirati na njezinu iznimno dobru priču ‘Metafore’, a kad govorimo o nesmiljenom kapitalizmu, možda su najbolji odabir priče ‘Ogledala’ te ‘Revoluciju netko mora početi’. Kad govorimo o pokušaju oduzimanja uspomena, u priči ‘Metafore’ Ksenija piše o strahu od nepovratnosti. Kad nam netko važan umre, korporacije očekuju da njegov broj izbrišete, da napravite delete, da ukinete njegov broj mobitela i da ga pretvorite u nule što je binarna metafora za karmičko čekanje novog života, ako u to, kako kaže Ksenija, vjerujete. Zato je ona taj broj preselila u „oblak“ i smjestivši ga tako na sigurno i njoj sveto mjesto, spremna je da jednog dana i zacijeli.

U priči ‘Ogledala’ i srodnoj ‘Revoluciju netko mora početi’, govori o ispražnjenom i ovršenom bakinom stanu, kojeg joj je prevarena baka namijenila oporučno. Sve su odnijeli, sve, do otrcanih i nikome potrebnih starih predmeta, čak i bakinih ortopedskih cipela, osim ogledala kojih je stan prepun i služili su joj da u njima vidi kako je vide drugi. Tu je opet posrijedi metafora jer ta ogledala zrcale zlo sustava i nekog moćnog mafijaša koji se domogao cijele zgrade na mafijaško-predatorski način. U priči ‘Revoluciju netko mora početi’, secira njoj očito mrzak bankarski sustav, svjedočimo sjećanju na raniji ispad u banci nakon kojeg su je zaštitari iznosili van, te pronalasku malog pera iz bakinog jastuka na podu praznog stana, kojeg sprema u džep i donosi odluku o borbi za stan. I u priči ‘Ogledala’ nije posve bespomoćna jer joj zli mafijaš protivno svojim pravilima ipak doprema bakin klavir.

Dakle, kod Ksenije su i u najgorim noćnim morama prisutne te male pobjede i velike i važne odluke o suprostavljanju zlu. Kao, recimo, gaženje kaputa na podu dugačkog hodnika teta koje su je čuvale, a nisu bile dobre. Što se tiče uspomena na drage ljude, ljubimce, roditelje, sestru, a kojih više nema, jasno se zrcali tuga, ali i nježnost te smještanje tih ljudi u neki drugačiji oblak od onog informatičkog. Ona ih pušta jer danas nije „vrijeme medvjeda i vukova“ već cjevčica. To je i tema koja se bavi pravom na dostojanstven odlazak, eutanaziju. I onda traži oprost jer, kako kaže, „što je neko malo oklijevanje prema vječnosti?“. Dakle, dotiče velike i važne teme u nečem naizgled intimnom i svakodnevnom, nižući slike iz života, takvog kakav on jest.

Ljiljana Pavlina


Ksenija Kušec: Opća opasnost

Tagged: , , , , , , , ,