Do dolaska u Kutjevo na Simpozij o graševini, u okviru kojeg je održana i radionica o marketingu graševina, nisam imao dojam da je to tako ‘ozloglašena’ sorta kako su je neki od vinskih stručnjaka predstavili.
Činjenica je da je graševina jedno od najomiljenijih bijelih vina, ali sporan je oblik u kojem se konzumira. Desetljećima preferirana kao osnova za gemišt, sve donedavno nije imala priliku pokazati sva svoja svojstva. Sada tome dolazi kraj, jer graševine sve više dobijaju prefiks vrhunske, imamo ih u pjenušcu, a češća je i njihova pojava u skupim bočicama s oznakom ledenih berbi i izbornih berbi prosušenih bobica za zahtjevnije vinopije.
No, imamo i suprotnih primjera, a velikima se to može. Primjerice, Kutjevo d.d. prošle je godine krenulo u rat s nogometnom kulturom ispijanja piva te nastojalo brendirati gemišt s Kutjevačkom graševinom uz kampanju s manekenom nogometnih travnjaka ali i šankova Robertom Prosinečkim. Kakav je stvarni rezultat te kampanje, do danas nije poznato. U tome ih je slijedilo konkurentsko Belje d.d. puneći ‘dvolitarsko nešto’ u plastiku s okusom vina i mineralne, također s nejasnim ishodom.
Čija li je?
Graševina je internacionalno pozicinirana u 13 europskih zemalja, a većina njih ima i svoj naziv za tu sortu. Austrijanci su valjda prvi počeli ostavljati pisane tragove, tako da je kod njih znana kao welschriesling i to ne kao osobito cijenjena sorta, no to je već njihov problem. U većini zemalja pogrešno je nazivaju talijanskim rizlingom, jer je u Italiju stigla tek u 19. stoljeću, a nema niti osobine sorte rizling. Barem tako tvrdi vinska stručnjakinja Jancis Robinson, koja kao službeno ime ovog kultivara navodi njezino hrvatsko ime – graševina. Trebalo bi to objasniti i Slovencima, koji je zovu – laški rizling, Česima i Slovacima (vlaški rizling) te Mađarima (olasrizling).
Sad kad smo načisto da je graševina izvorno hrvatska ili barem podunavska, dodajmo i to da je to u nas najraširenija bijela sorta. Zauzima više od četvrtine ukupnih vinogradarskih površina (izvori su različiti: od 27% do 33%), a zastupljena je u 49 vinogorja, na 5582 hektara. Registrirano je čak 498 proizvođača graševine (od čega 72 samo u Kutjevu), a neprecizna statistika zaslužna je i za ovaj bizarni podatak: lani su 24% od svih vina na hrvatskom tržištu bile graševine, a u trgovini ih je prodano 26,7%.
O marketingu graševine govorili su stručnjaci raznih profila i u različitim ulogama, a moderirao je organizator ovog vinskog izleta Saša Špiranec. Kao predstavnik krajnjih potrošača, novinar i vinoznalac Ivo Kozarčanin, napomenuo je kako se u dućanima mogu naći sasvim solidne buteljirane graševine cjenovnog ranga od 25 do 30 kuna. No, trgovci ne znaju baš uvijek kako skladištiti i izlagati vino, pa se događa da krajnjem konzumentu dopadne boca koja je u jako lošem stanju, unatoč višoj cijeni i imenu proizvođača koje bi trebalo garantirati kvalitetu.
Rene Bakalović nastupio je kao gost u restoranu, napomenuvši da je popularnost graševine i u tome što gotovo da nema hrane uz koju se ne slaže. S time se samo djelomice složio Zdenko Posavec (voditelj zagrebačkog lanca restorana Batak), koji najbolje osjeća bilo gostiju, te dobro zna njihovu osjetljivost na visoku cijenu butelja u odnosu na rinfuzu.
Sommelier Mario Meštrović, kao posrednik između vinara i potrošača, smatra kako je krajnje vrijeme ostvariti suradnju najboljih proizvođača i stvoriti na tržištu jednu veliku, ujednačenu i prepoznatljivu graševinu s kojom bi se ozbiljnije moglo nastupiti na međunarodnom tržištu. Dopunio ga je Kruno Filipović (WSET vinska škola), napomenuvši da je graševini u inozemstvu potrebna dobra promocija, uz naglasak na autentičnosti, a da je njezina kvaliteta neupitna u što se višestruko uvjerio na slijepim kušanjima sa strancima.
Jedina ženska predstavnica na ovoj radionici Lada Radin (Taste of Croatia), nastupila je kao zastupnica mlađe, urbane generacije. Prema njezinim saznanjima, mladi graševinu percepiraju kao gemišt vino uz roštilj te bi bilo potrebno usmjeriti kampanju da graševina nije samo to.
Vinska slikarska kolonija
Kod vinara Vlade Krauthakera, osim što se piju dobra vina, jednako dobro se i jede, a nije zapostavljen niti kulturni život. Slikar Ivo Raič tu već tri godine organizira slikarsku koloniju, a umjetnici imaju zadatak oslikati stare bačve. Ove godine sa svojim radovima sudjelovali su Stipe Barišić, Josip Karežić, Antun Krešić, Vatroslav Kuliš, Tihomir Lončar, Bane Milenković i Stipe Nobilo.
U dvodnevnom obilasku Dana otvorenih podruma, započetom u subotu, nemoguće je bilo obići sve kutjevačke vinare, pa su se gosti podijelili u grupe i posjetili podrume Adžić, Galić, Jakobović, Majetić, Mihalj, Mitrović, Perak, Perić, Soldo i Tandara.
Da se Kutjevo može pohvaliti i crnim vinima, pokazalo se za večerom u vinariji Sontaki, uz ženski tamburaški sastav Garavuše, a domaćin je posebno ponosan na svoju kupažu s navodnim afrodizijačkim svojstvima prigodno nazvanom Kitokret.
Čudno ali istinito, Kutjevo još nema pravu vinsku cestu, ali ni hotelski smještaj koji bi pratio razvoj vinskog turizma. No, čarolijom organizatora i gostoljubivošću domaćina, za skupinu od pedesetak novinara, bloggera, sommeliera, trgovaca i ugostitelja iz Zagreba, osiguran je pristojan smještaj na više lokacija.
Nedjeljno jutro započelo je doručkom u vinoteci Čamak, a na bogatom slavonskom stolu našli su se šunka, slanina, kulen, čvarci, jaja, štrudle od sira i trešanja, pa i muffini s malinama. Okrjepu su dobili i konji, koji su u zapregama poveli goste u obilazak vinograda podno Krndije, vinara Mihalja, Adžića, Peraka i Krauthakera, a završni ručak bio je u Vili Kutjevo vinarije Kutjevački podrumi.
Mustafa Topčagić / Foto: FAMA
