Marko Gregur piše poeziju i prozu, svoja djela objavljuje u domaćim i stranim časopisima. Dobitnik je niza književnih nagrada, pokretač festivala mladih pisaca Alpe Jadran, glavni urednik časopisa Artikulacije… no najvažnije je od svega da je čitanje njegovih djela pravo uživanje, a druženje s njim odlična zabava. S nedavnog druženja s Markom u Koprivnici, povodom izlaska njegova romana ‘Kak je zgorel presvetli Trombetassicz’, naš kolumnist Damir Vujnovac donosi priču u riječi i slici.* Marko, nakon dvije odlične zbirke kratkih priča napisao si roman. Je li to eksperimentiranje s (tebi) novom književnom formom ili samo nastavak tvog spisateljskog razvoja?

To je čest i na neki način normalan razvoj. Jednako kao i u životu. Prvo govoriš mama, tata, a onda dođu rečenice poput: ‘Pronio je sinoć ulicom neki dječak ispod njenog balkona crno presvučeni bubanj, a to ju je tako uznemirilo da su je oblile suze.’ (Krleža) Prije zbirki priča, objavio sam zbirku poezije, tako da sve ide po tom nekom redu, o kojem se često govori, kad se govori o razvojnom putu, iako je to malo krivo. Istinito je utoliko da je lakše početi s pjesmama, jer je jednostavnije napisati lošu pjesmu, nego loš roman. I Krleža je uostalom počeo s pjesmama, a znamo kako je završio. Ili Goran Tribuson, koji kaže da više ne može napisati kratku priču, jer da što god krene pisati ima 100 kartica. U tom smislu roman se može gledati kao dio razvoja, ali smatram da je svaka nova rečenica, svaka priča, također dio razvoja. A ja i dalje pišem priče, koje, istina, postaju sve duže…

* ‘Trombetassicz’ je, već od samog naslova, drugačiji od svega što nam je u posljednje vrijeme ponuđeno na domaćoj književnoj sceni. Odakle ideja za pisanje cijelog djela na kajkavskom dijalektu i koliko je ozbiljan posao tako pisati?

Drago mi je ako ti se tako čini. Roman je zapravo nastao na nagovor povjesničara Hrvoja Petrića koji mi je uporno predlagao da napišem povijesni roman o Koprivnici, što mi nije bilo ni nakraj pameti, najviše iz razloga što nisam znao dovoljno o tom razdoblju. Da mu udobrovoljim pristao sam da mi donese literaturu i kad sam počeo čitati, sasvim me obuzelo. U svojoj knjizi ‘Koprivnica u 17. stoljeću’, Petrić donosi bezbroj podataka i sjajno dočarava mnoge aspekte života u tom razdoblju, a ‘Zapisnici poglavarstva Grada Koprivnice’, koje je pripremila Karmen Levanić, u dijelovima su toliko otkačeni i suvremeni da bi se trebali čitati sami. Puno mi je koristila i knjiga ‘Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih’, koju je napisao Darko Varga. Pripremajući se za pisanje romana najviše sam razmišljao o glasu pripovjedača. Prvo je to trebao biti sudac, ali nisam bio zadovoljan i čitajući zapisnike shvatio sam da je najbolje da roman pripovijeda notar – pismen je, najrealnije je da on ima književne ambicije i zna za književne interese i djelovanje Zrinskih i Frankopana (što je važno jer se povezuje sa Zrinskim), dovoljno je blizu da vidi sve što se događa, a opet ima mogućnost zabijanja noža u leđa i preokretanja kaputa. Nakon toga nacrtao sam si kartu Koprivnice da vidim gdje ću koga smjestiti i gdje će se što odvijati, tako da odgovara povijesnom tlocrtu grada i mogućim smjerovima kretanja, a tek onda došao je jezik, o kojemu uopće nisam razmišljao. Sjeo sam pisati i prva rečenica nije mogla, nego biti na kajkavskom.* Jesi li inspiraciju za roman crpio u vremenu u koje si smjestio radnju romana ili su i moderna vremena kumovala kreiranju priče?

Formalno gledano riječ je o povijesnom romanu čija se radnja događa u 17. stoljeću i prati trojicu likova: gradskog suca Georgia Trombetassicza, fiskusa Nicolausa Natuliju i mladog gradskog notara Paulusa Ayticha, koji se pripremaju za nadolazeće izbore na kojima im je suparnik bivši sudac i vojni zapovjednik Ehrenreich Trautmansdorf, inače štajerski plemenitaš. Ali taj povijesni okvir poslužio mi je da se pozabavim obrascima ljudskog ponašanja, da povučem paralele između nekad i danas, prvenstveno kroz lik notara Ayticha koji ima literarne ambicije i koji u svojem pisanju ponekad zamišlja budućnost, odnosno piše znanstvenu fantastiku. Kako se pokaže, to i je fantastika, ako već ne znanstvena. Sve je isto i ništa se ne mijenja. Da, tu je još i taj sajam koji bi se možda mogao pokrenuti s vanjske strane bedema.

* Kakve su prve reakcije tržišta, čitateljstva? Što kažu Koprivničanci? Imaš li povratnih informacija i iz nekajkavskih sredina?

Prve reakcije su odlične, bolje nego sam očekivao, s obzirom na to da je riječ o kajkavskom tekstu. Dobro je da taj moj kajkavski nije težak. Znam se zezati da se samo ‘al’ na kraju riječi promijeni u ‘ao’ i da se dobije standard. Na primjer napisal – napisao. Koprivničanci su blagonakloni, a pozitivne reakcije nekajkavaca me posebno vesele.

* Što iz tvog pera možemo sljedeće očekivati?

Mislim da zbirku kratkih priča, a pripremam i roman, pisanju kojega se jako veselim.

Možda je razgovor najbolje završiti citatom iz najnovijega Markova djela: ‘Se zapisuvam kaj se dogaja i malo to nacifram. Se, baš se o našoj Koprivnici. To se zove roman.’

Razgovarao i snimio: Damir Vujnovac