Damir Vujnovac
Dok trgovci još metu pločnik i peru stepenice pred trgovinama, kupujem svog ‘Čovjeka u Bejrutu’ Nasrija Atallaha. Naručili su ga iako već dugo (prije mene) nitko nije tražio tu knjigu. Guram je u ruksak i krećem prema jugu. Do prvog od mojih današnjih ciljeva samo je četiri kilometra od mjesta na kojem se nalazim.
Pažnju mi privlači The City Library, trgovina što izvana djeluje skromno, a takva joj je i unutrašnjost. Uz pribor za pisanje, na prodaju nude tek nekoliko meni još nečitljivih naslova i jednu jedinu knjigu Kamala Salibija na engleskom jeziku. Mnogo njih ovdje prodaje knjige o povijesti Libanona i Arapa općenito. Svaka je drugačija. Svaka ima svoju povijest.
Kupujem manouche za doručak i promatram trgovinu preko puta. Dok sve rjeđe nalazimo mjesto za CD u suvremenim radio-aparatima, ovdje prodaja audio kazeta još nije umrla. Vruć je taj manouche, upravo izvađen iz krušne peći, jedna mu je polovica nadjevena sirom, druga za’atarom. Vruć je i zrak jer sunce danas nemilosrdno tuče od kad se pojavilo nad Bliskim istokom.
Primjećujem da sam prestao gledati koje je boje svjetlo na semaforu. Procjena jesam li dovoljno brz važnija je od toga jesam li u pravu. U pravu je svakako crni policijski Dodge Charger s rollbarom sprijeda. Doista izgleda kao iz ‘Mad Maxa’. Kako takav ne bi bio u pravu?
Izbjegavam bučne i sunčane bulevare i držim se sjenovitih uličica u stambenim četvrtima. Tu ljudi zapravo žive. Evo, otac i sin zajedno guraju ogromna kolica s voćem i povrćem, iz slastičarskih radnji ne zovu samo baklave, nego i torte u obliku snjegovića. Ne mogu vjerovati očima kad vidim znak zabrane davanja zvučnih signala! Unatoč toj prekriženoj trubi, vozači prije ulaska u oštar zavoj za svaki slučaj ipak stisnu onu sredinu volana. Čini mi se da je ispravnost trube važnija od dobrih kočnica na vozilu.
Kupujem novu bočicu vode, a trgovac me, ugledavši kakvu praznu bočicu bacam, savjetuje da takve više ne kupujem. Sve me vode koštaju isto, a ta što sam je upravo ispio, najgora je. Na njoj je, naravno, dobra zarada, no on vodu ‘Aliya’ ne želi prodavati. E, moj Alija Sirotanoviću!
Ogromni bradonja, gol do pasa, stoji na balkonu i priča s prijateljem u podnožju zgrade, češući se po stomaku. Tu bih scenu rado zabilježio foto aparatom, no mislim da je ovaj dolje brži od mene. Drvo eukaliptusa nisam vidio od posjeta Galileji prije točno tri godine, a na gomile smeća u kombinaciji s vizurom velegrada sam već nekako navikao. Netko ludo voli Tamaru i to objavljuje cijelom svijetu, pišući poruku po vratima.
Borim se sa suncem i skrivajući mu se uz zidove dolazim do stadiona što sam ga vidio onog mog prvog libanonskog jutra. Oko stadiona i košarkaške dvorane vojne su snage s kažiprstom na obaraču, a poneki i za mitraljezom na vrhu oklopnog vozila. To mi, nekako, baš ulijeva povjerenje u smjer kojim sam krenuo, pa mi na pamet pada prići jednom od njih i pitati ga za ime kluba. ‘Nejmeh’ znači zvijezda. Nisam pitao ima li ovdašnja zvijezda boju, već smo čavrljali o koječemu drugom.
Odmah nakon stadiona skrećem ulijevo na veletržnicu voća i povrća. Još nisam pravo ni ušao u taj bejrutski ‘Žitnjak’, već sam okružen trojicom, petoricom, desetoricom! Vide mi foto aparat u ruci, pa ih zanima što želim slikati? Komuniciramo na svim nam poznatim jezicima svijeta, šalim se na vlastiti račun, pa zahvaljujući ćelavoj glavi od Adnana dobivam kapu, da ne izgorim do kraja! Okidamo selfie. Hassan, vlasnik pečenjare na veletržnici, dolazi i viče: ‘Dinamo Zagreb!’. Kad mu je prije netko dojavio da sam iz Hrvatske – nemam pojma, no ovdje se vijesti, očito, brzo šire. Poziva me k sebi na piće, nudi i jelo, daje broj svog mobitela ako mi išta bude trebalo.
Nagovaraju me da, kad me za jednog od njih pitaju da pogodim odakle je, kažem: iz Bangladeša. Prihvaćam igru i svojim odgovorom izazivam salve smijeha, ali se i srdačno rukujem s tim libanonskim ‘Bangladešaninom’. Osim Dinama, Hassan zna i za Rijeku, koju zove Rižeka, a ja se hvalim da znam što znači ime njihova kluba! Posao mu ne ide loše, ne žali se. Časti me kolom. Kaže da bi volio posjetiti Hrvatsku, pa mu ostavljam svoju e-mail adresu. Ja mu kažem da kanim posjetiti Sabru, četvrt što se nalazi stotinjak metara južnije, iza ugla. Misli da to nije dobra ideja i da o nemilim događajima u Sabri i Šatili mogu pisati i bez da tamo odlazim. ‘Previše je loših ljudi tamo’, kaže. Srdačno se pozdravljamo i nastavljamo gledati svak svoja posla.
Zamičem za uglom i ubrzo se nalazim u kraju što sliči brazilskim favelama. Nimalo ugodan osjećaj širi mi se stomakom. Uspijevam nekoliko fotografija ‘okinuti s boka’, jer svi mašu i ne dozvoljavaju fotografiranje. Sve to uistinu izgleda jadno i neprivlačno, a svakakvih sam stvari do sad vidio. Ne ulazim u razgovor ni s kime, u trgovini bez ikakve suvišne komunikacije kupujem frišku vodu i izvlačim se na glavnu ulicu. Baš mi taman sjeda natpis na nekom kombiju i prolazu: ‘I’m crazy but I’m not stupid!’. O Sabri i Šatili više nekom drugom prilikom, loša je karma ovog mjesta i malo se toga lijepog ikad ovdje dogodilo.
Izbijam na bulevar Hadi Hassan Nasrallaha o kojem se mogu knjige pisati i u usputnim susretima razmjenjujem uobičajene ljubaznosti. Za neke sam turist, za neke u posjeti prijatelju, za neke putopisac, no novinar nisam ni za koga. Novinare ne vole, kažu da stvaraju lošu sliku i zlu krv tamo gdje je nema. A oni su se krvi nagledali. Prave krvi.
Vraćam se na sjever i, iz meni ne baš jasnih razloga, to činim hodajući komšilukom u koji ulazim kroz betonske blokade. Uživam u domaćoj atmosferi i uskoro dolazim do prizora iz ‘Vjerovali ili ne!’ rubrike. S jednog stupa granaju se stotine kablova što strujom napajaju okolna kućanstva. Vadim aparat i slikam. Prilazi mi čovjek i kaže: ‘No foto!’. Složim se s njim i krećem dalje. Ne spremam aparat, ali ga ni ne koristim. Neki drugi počinje vikati za mnom, no ne osvrćem se i nastavljam svojim putem. Odjednom je cijelo susjedstvo alarmirano, preprečuju mi put i stjeran sam uza zid uz njihovu zaglušujuću viku. Traže moje dokumente koje im, naravno, ne dam. Biram najmirnijeg među njima i ljubazno ga molim da mi objasni u čemu sam pogriješio. On im ubrzo objašnjava da nisam američki fotoreporter, već turist iz Hrvatske. ‘Koroatia, friends, good people Libanon…’, pomažem mu. Situacija se polako smiruje kad pristajem pokazati snimljenu spornu fotografiju i brišem je pred svima.
Kažu da ovim kvartom strancu nije zdravo šetati, pogotovo s foto aparatom u ruci. Slušam savjet i pospremam aparat u ruksak prije nego neko od prisutnih dobije još kakvu ideju s aparatom u vezi. Rukujemo se, tapšaju me po ramenu, pozdravljamo se još jednom držeći desnicu na srcu uz blagi naklon glavom. Domaći mi stanovnici centra Bejruta kasnije kažu da sam u srcu Hezbollaha mogao i drugačije proći. Ja još uvijek vjerujem da je dobre ljude posvuda lako naći… a ovi su ljudi jednako dobri, samo nas život vodi različitim putevima k istom cilju. Poukom: ‘Budi hrabar kad se najviše bojiš!’ završit ću današnje pismo iz Bejruta, iako pustolovinama nije kraj. Mogu nešto ostaviti i za sutra!
