Naš čovjek u Bejrutu: Putovanje duše

Damir Vujnovac

Damir Vujnovac

Veseleći se odlasku na bejrutski plac, s lakoćom ustajem u subotnje jutro. Šetnja do ranije opisanog novog središta grada laka je uz ograđeni gradski park i neke već poznate građevine uz koje se bez problema orijentiram.

Nemam pretjerana očekivanja od tržnice smještene uz fancy dućane, no razočaranje ne mogu sakriti. Nekoliko štandova u dvorištu trgovačkog centra sigurno nije dovoljno za dojam bliskoistočne tržnice koja treba biti festival boja, mirisa, zvukova… i okusa.

libanon-palmaStare tržnice Ammana i Jeruzalema, glasne i slasne, predložak su prema kojem zamišljam ponudu voća i povrća u tom dijelu svijeta. Male prodavaonice razasute po gradu nisu mi dovoljne. Kolica s darovima prirode što ih guraju kvartovski prodavači ne mogu zamijeniti pjesmu trgovaca začinima, nadmetanje onih koji prodaju paprike ili pistacije, slatke dinje ili zrelo grožđe.

Bejrut-tržnicaJedem nešto što sam kupio od drage gospođe u rupcu, no okus je hrane sterilan kao i tržnica sama. Ono što želim kupiti, a prodavačica je rekla da je ‘vrijedno umiranja’, trebalo je uzeti u količini kojom bih nahranio obitelj za ručkom, a ne mene – usputnog radoznalca koji već peti dan za redom jede na cesti u hodu i Franka, za kojeg se pitam od čega živi. Nema začina, nema voća kojem ne znam ime, nema listova vinove loze u koje motaju rižu ili meso. Ima tekućeg meda što ga Frank kupuje i limunade preintenzivnog okusa. Hajde, bar nešto!

U trgovačkom centru ipak imaju i knjižare, Antoine na tri kata i Virgin na dva. Eci-peci-pec, Antoine je zec! Na trećoj etaži pijemo kavu i kakao, listam nešto nebitno, Frank lista knjigu divne turske autorice Ece Temelkuran koju sam mu preporučio. Nakon što ju je prolistao i pročitao prvo poglavlje, odlučuje je kupiti jer, kaže, ne voli kad je knjiga u knjižari već ‘zapeglana’ do petnaeste stranice pa vraćena na policu. To je kao kad bi u dućanu otvorio čokoladu pa je ostavio natrag na njezinu mjestu. Dobrica je taj moj Frank. S knjižarkom razgovaram o domaćim autorima i dobivam standardne preporuke, Khalil Joubran i Amin Maalouf libanonski su favoriti kamo god pošao. Kao Amos Oz u svim knjižarama njihovih južnih susjeda.

Bejrut-knjižaraLjubazna djevojka kaže da je bila u Hrvatskoj na ljetovanju, u Dubrovniku i Budvi. Pita me za preporuku nekog našeg književnog klasika. Prvi mi pada na pamet Šenoa pa joj pričam o nekadašnjem Zagrebu i Dori Krupićevoj. Ne znam jesu li ga preveli na engleski ili francuski jezik, nadam se da jesu. Pričam joj i o Andriću, zemljopis joj ionako ne ide. Prodaja zato ide, ljudi izlaze s knjigama u vrećicama… kad već na placu ničeg nema.

Predvečerje započinjem šetnjom prema Mediteranu. Iako naoružan foto aparatom, ne stižem na vrijeme snimiti ‘sestru’ Riane Petanjek, što na Harley Davidsonu s benzinske pumpe odlazi u suton. Taj Harley svima dobro pristaje, čak i bejrutskim policajcima koji baš frajerski na njima izgledaju. Zato snimam zalazak sunca što malo sporije od motoristice bježi sjati nekom drugom. Danas mi je svojim nesebičnim sjajem dovoljno dugo tuklo u bosu glavu. Primjećujem da nisam jedini što čuči i kleči pokušavajući uhvatiti neki dobar kadar. I Mostafa, profesionalni fotić, također lovi neku dobru poziciju na Cornicheu pa mi, kao manje iskusnom kolegi, daje i pokoji savjet. Odmah to isprobavam u praksi i zadovoljno uspoređujemo uhvaćene trenutke na preglednicima naših aparata. Razmjenjujemo i e-mail adrese da jedan drugome pošaljemo fotografije na kojima smo snimili i jedan drugoga. Držim svoju riječ, evo sad dok pišem, šaljem mu fotku mailom.Bejrut-MediteranDolazi mi poruka dragog Alena Kuščara, čovjeka koji zna putovati. On ode nekud na tri tjedna pa se nakon četiri mjeseca vrati pun dojmova, nevjerojatnih filmova i fotografija iz dvadesetak zemalja. Ovog je vikenda pronašao mir u nekoj oazi kraj Drave, pobjegao je od gužve, bliže k sebi. Neizmjerno me veseli svojim razmišljanjima što ih je sročio u poruci. Baš ga volim!

Razmišljam… danas sam baš ljenčina! A onda se sjetim da sam na (zasluženom) odmoru. Svakog sam dana aktivan od jutra do mraka pa mi malo ljenčarenja djeluje neobično. Kad se vratim trebat će mi vremena da se odmorim, da se ‘dozovem’. Prijateljica mi je nakon jednog putovanja rekla: ‘Znam, tijelom si se vratio, al’ duša ti još putuje!’ Ne znam zna li koliko je u pravu? Neka duša putuje, tako je zadovoljna. Nisu baš česti trenuci u kojima su i tijelo i duša na istome mjestu. Ovdje, na istočnoj obali Mediterana, ta se dva moja dijela nekako uvijek pronađu.

Neka pucnjava remeti večernji mir susjedstva, no čini mi se da su to petarde. Ono pravo pucanje zvuči malo drugačije. Zbog ovog se nitko ne uzbuđuje, iako, ni petarde nije u Bejrutu ugodno čuti. Libanonci su stoljećima navikli da ih netko napada, a kad ih ne napada nitko izvana, napadnu se međusobno. Šale se da je Sredozemno more jedini susjed koji ih još nije napao, no ni to nije sasvim točno. Uz sve susjede kojima se dopalo tlo, ili što drugo, današnjeg Libanona, sredozemno je more nekoliko puta izvršilo agresiju na libanonsku obalu… i to nimalo bezazlenu. Zapisi kažu da su četiri tsunamija ‘poljubila’ istočnu mediteransku obalu, a zadnji, prije oko tisuću i petsto godina, uzrokovan potresom zbog pomicanja tektonskih ploča u podmorju nedaleko libanonske obale, sa sobom je odnio preko dvjesto tisuća života. Ritam je tih događaja oko tisuću i petsto godina… pa hajde sami donesite zaključak ili prognozu. Kažu da sve to ipak ima i dobru stranu. Svaki put nakon takvog potresa libanonska obala naraste za metar.

Idem spavati na vrijeme, želim biti fit za sutrašnji posjet Byblosu.


Pogledajte i ostale priče:

bejrut-panorama

Tagged: , , , , , , ,