ORIJENTacije: Bure Bejruta – Nada, od ničega do jutarnje rose

Odluka da pješačim iz istočnog Bejruta do središta zapadnog dijela grada čini mi se baš dobrom.Uobičajenim danom u Hrvatskoj nemam vremena toliko hodati, često sjedim u autu, u uredu za računalom ili na nekom sastanku pa kad konačno dođem doma – sjednem da se odmorim od cjelodnevnog sjedenja. Ovdje je vrijeme za takvo gradsko pješačenje divno, taman za hodanje u kratkim rukavima, s malim ‘gradskim’ ruksakom na leđima, ni hladno ni previše toplo. Odlično je i ponovno vidjeti poznate ulice i zgrade (što se može iz automobila), ali i osjetiti mirise (što je iz auta nešto teže), no pokraj mirisa zasad samo prolazim jer sam predugo spavao u sobi skrivenoj od vanjskog svjetla. Trebao mi je taj san, a sad trebam pružiti svoj korak da stignem na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme. Prije podneva se moram nacrtati kod gospodina Bassema u sveučilišnoj knjižnici Američkog univerziteta u Bejrutu. Da sam i uzeo taksi ili ‘servis’ ništa brže ne bih stigao, samo bih se živcirao zbog pregustog prometa ludim ponedjeljkom i skakao pogledom između brojki na taksimetru i onih na satu mobitela.

Taxi servis

AUB ili American University of Beirut već sam posjetio prije dvije godine odlučivši donirati antologiju poezije ‘Šumskih pjesnika’ drage prijateljice Maje Klarić. Tada sam gospođi Samar u knjižnici ispričao priču o pjesnicima koji iz različitih zemalja dolaze prvog petka u kolovozu na proplanak u unutrašnjosti Istre uz logorsku vatru čitati svoje stihove i sa sve brojnijom publikom uživati u stihovima drugih pjesnika na talijanskom, slovenskom, mađarskom, njemačkom… i ne znam kojem sve jeziku. Sveučilište je donaciju prihvatilo i nakon nekih mjesec-dva me o tome obavijestilo službenom poštom da je knjiga zavedena pod brojem xy, na radost i korist svih studenata tog sveučilišta koji još od 1866. uče kako svojom glavom i slobodnom mišlju mijenjati svijet. Kad sam se pred ovogodišnji dolazak javio gospođi Samar, dobio sam odgovor gospodina Bassema i automatski generiranu poruku da Samarina adresa više ne postoji. Stižem na vrijeme i, znajući već proceduru, javljam se prvo trojici uniformiranih službenika sveučilišta u prijemnom uredu i ostavljam im osobnu iskaznicu. Putovnicu ne dajem nikome osim službenim predstavnicima vlasti. Zatim odlazim do internog telefona zašarafljenog za zid i zovem 2619 (zapamtite broj, trebat će vam ako budete poželjeli donirati kakvu knjigu toj najvećoj sveučilišnoj knjižnici u regiji) da bih dobio potvrdu ulaska.

Pričam gospodinu Bassemu priču o narodu Saharawi, o nemilosrdnoj pustinji i još nemilosrdnijem svijetu kojem puca… recimo prsluk za te ljude osuđene na humanitarnu dostavu pitke vode. Govorim mu o djeci koja idu u škole, o visokoj stopi pismenosti izbjegličkog naroda i projektu ‘Glas iz Sahare’ čiji rezultat – trojezičnu knjigu dječjih radova donosim kao donaciju bejrutskoj knjižnici. Cimerice i cimeri iz njegova ureda ušutjeli su se i naćulili uši slušajući o čemu se radi. Nadam se, vjerujem da je ta knjiga zavrijedila svoje mjesto u toj bogatoj bliskoistočnoj biblioteci. Čut ćemo se, javit će mi rezultat, odgovor vijeća zaduženog za donacije i prijem literature. Na izlasku navraćam u ured koji sam prošli put posjetio, raspitujući se sad o gospođi Samar. Ne radi više ovdje, odselila je u Kanadu, poput mnogih Libanonki i Libanonaca. Koliko dugo oni mogu izdržati na kanadskih minus četrdeset?

Romantična strana Bejruta

Da, ostao sam dužan objasniti onaj ‘servis’. Dakle, kad čovjek pozove taksi, on u Bejrutu ima svijetleći znak na krovu vozila i taksimetar na vidljivome mjestu u kabini. Mislim, trebao bi to imati. Taksi te vozi na tvoju željenu destinaciju, malko okolnim cestama jer taksist zna ono što ti ne znaš: da je glavna i najkraća cesta baš zatvorena, jer njome prolazi premijer, pa policija miče sav promet u sporedne ulice. Vjerujući iskusnom taksistu na riječ stižeš na cilj s nešto većim iznosom za platiti no što bi to platio lokalac koji zna sve putove. Zato na pitanje vozača: ‘First time in Beirut?’ odgovorite ležerno: ‘Noooo, many times in Beirut!’. Manja je šansa da vas čeka vozanje žednih preko vode. ‘Servis’ je osobni automobil bez ‘taxi’ oznaka na krovu ili vratima, a prepoznajemo ga po crvenim registarskim pločicama. Kad čovjek hoda Bejrutom, a netko mu takav kratko svirne, samo mu treba reći u koji dio grada želiš. Ako se zaputio u taj dio, a velika je šansa da u autu već sjede jedna ili dvije osobe koje također tamo putuju, upadaš i ti pa te vozi za 2000 libanonskih funti ili 4000 ako ideš u skroz drugi dio grada. Ekvivalent jednog američkog dolara je 1500 funti… i taj je tečaj nepromjenjiv mijenjaš li lire u dolare, dolare u lire, plaćaš li dolarima, pa ti vraćaju u lirama ili obrnuto. Paralelno korištenje obje valute u dnevnom financijskom prometu može isprva biti zbunjujuće, no kad se čovjek privikne – sve štima.

Mankoush

Meni štima prolazno vrijeme, jer do sljedećeg sastanka na Hamri, glavnoj ulici muslimanskog dijela grada, imam još dovoljno vremena za mankoush (svakako pišu njegovo ime), libanonsko jelo u kojem tortilju ili malu beskvasnu lepinju namažu zatarom, sirom, nadjenu raznim povrćem, pa ti ga onako vrućeg smotaju i jedeš ga u hodu prema nekoj sljedećoj destinaciji.

Posred Hamre, baš preko puta američkog lanca loših kava i dobrog wi fi-ja u kojem ne primaju goste koji bi htjeli ući sa psom, nalazi se moja omiljena knjižara Way in. Tu ću ‘ubiti’ još tih par lijepih minuta viška.

Knjižara Way in

Ulazim i pozdravljam gospođu Nadu koja bi vjerojatno pala na guzicu da već ne sjedi. Nije joj jasno kako to da se sjećam njezina imena dvije godine nakon što mi je naručila i prodala knjige koje sam tražio po bejrutskim knjižarama. Naručila ih je bez obzira hoću li ponovno navratiti da ih kupim. ‘Ako ti iz Hrvatske tražiš kod nas knjige libanonskih autora, znači da ih mi trebamo imati, bez obzira hoćeš li uistinu doći po njih za dva dana’, rekla je.

Naravno da sam došao. I kupio. I zapamtio njezino ime, jer ona zna da ono na španjolskom znači ‘ništa’, no na mom jeziku ima puno ljepše značenje. Kasnije sam čuo da Nada na arapskom jeziku može biti i naziv za jutarnju rosu.

Gospođa Nada i njezina prijateljica baš razgovaraju o životu u Libanonu prije rata. Sad, kao baka, gospođa čije ime ovdje nije ni toliko važno, mnogo bi toga imala za reći, no zadržava se na stavu o Libanoncima kao ponosnim ljudima, čak i bahatima, arogantnima… kakvi su bili do rata. Sad, nakon nekoliko desetljeća nemirnog života, emigracije, povratka u domovinu i života u iznimno korumpiranom društvu, ona želi svojoj djeci i unucima sve najbolje – daleko od Libanona. Za nju je kasno, ali mladi još imaju šansu negdje drugdje. Jedino što će svuda gdje dođu živjeti biti stranci.

Za mene danas u Bejrutu nikako nije kasno. Dan je, u stvari, tek počeo!

Tekst i foto: Damir Vujnovac

www.translate.google.hr



Tagged: , , , , , , , , , ,