Gost ‘Poezije u dvorištu’ je srpski pjesnik Vladimir Kopicl, koji će se zagrebačkoj publici predstaviti u utorak, 17. svibnja (19 sati) u Caféu u dvorištu.

Program ‘Poezija u dvorištu’ otvaranje je novoga mjesta govorenja, čitanja i slušanja: riječ je o našem sudjelovanju u onome što je neophodan dio čitateljskog iskustva – užitak u tekstu! Pjesnici i poezija u traženju jedinstvenoga glasa rade na svojoj posebnosti, razlici, ali i žive od onih koji ih okružuju, s kojima dijele zajednički zrak, osjećaj ljepote i prolaznosti vlastitog života. Želja nam je biti u ‘zoni živoga’, u nepredvidivom prostoru poezije (jezika) koji preživljava vrijeme između nade i trošenja. Zaustavimo se na ovom mjestu, jer nerijetko je lakše govoriti što sve poezija nije nego što ona jest – dok zajedno govorimo, čitamo i slušamo ‘poeziju u dvorištu’, poručuju organizatori.

Vladimir Kopicl, rođen 1949. godine, završio je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavio je knjige poezije Aer (1978), Parafraze puta (1980), Gladni lavovi (1985), Vapaji & konstrukcije (1986), Pitanje poze (1992), Prikaze – nove i izabrane kratke pesme (1995), Klisurine (2002), Pesme smrti i razonode – izabrane i nove pesme (2002), Smernice (2006), Promašaji (2008), Sovin izbor – nove i izabrane pesme (2008), 27 pesama: tenkovi & lune (KCNS, 2011), Nesvršeno (dvojezično izdanje, Matica makedonska/ Arka, 2011), Tufne – izabrane pesme (2013), H&Q (2013). Knjige eseja: Mehanički patak, digitalna patka (2003) i Prizori iz nevidljivog (2006). Priredio je i preveo više zbornika i antologija: Telo umetnika kao subjekt i objekt umetnosti (1972 – s A. Raković), Trip – vodič kroz savremenu američku poeziju (1983 – s V. Bajcem), Novi pesnički poredak – antologija novije američke poezije (2001 – s D. Đurić) , Vrata panike – telo, društvo i umetnost u mreži tehnološke derealizacije (2005), Milenijumski citati (2005), Tehnoskepticizam (2007). Prevođen, zastupljen, itd. Živi u Novom Sadu.

Vladimir Kopicl – Molitva

Ah, dušo, duše vetra, molim te da se vratiš.
U zavičaj mi dođi, tu gde više me nema.

Živim u slikovnici gde svaka slika je nema.
Pored zelene breze tu laje zelen pas.
Kraj oraha, pod borom, usnuo je orijaš.

Otud sviće svanuće. Niko ne pita zašto.

Svet uvek tako počne: neko bi baš taj orah.
Njegovo drhtavo jezgro, ogoljeno iz ljuske,
da ga mazi i pazi kao trojanac softver.

Zato, čim skrenem levo zabijem se u grčku.
Ne zemlju nego levi bok napredne naložnice.

Ona to mesto čuva. Ni da se priđe, ni prođe.
Tu večni oltar kadi. Čak ne fizički: verbalno.
I zaliva ga povazdan kremom od krastavaca.

Jedan joj nije dosta, a sigurno ni jednom.

Jednom mi je na vrata hrupio čopor prasića
jer u našoj je kući tada živeo vuk.
On sve zna, svaki krastavac, svaki sastojak kreme.

Čitao ih je s neba, kao laborant recept.
Kao pop slavski kolač. Kao domaćin česnicu.

Gle, već su razapeti i prasići i sveci.
O tome ne znam ništa. O bolu jedva nešto,
dok ćutim pred lekarom kao smrt pred dželatom.

I ne osećam ništa. Moj dah je leden. Odavno.

Od mene je na Zemlji ostao samo ud.
Priđite. I vas čeka doznaka parking servisa.