Nakon Zlatibora, Tare, Šarganske osmice i Drvengrada posljednja dva dana našega studijskoga putovanja krenuli smo put Beograda, ali dužim putem preko Aranđelovca i Topole.Prvu kraću stanku napravili smo u izuzetno ugodnom hotelu Zlatiborska noć (četiri zvjezdice) koji je doslovno sa svih strana okružen drvećem. Ima veliki otvoreni bazen, a kao stvoren je za spavanje i odmor u tišini. Direktor hotela, Dušan Marković, bavi se i izradom pokućstva, našao je idealno mjesto za odmor nadomak Zlatiboru. Krenuvši prema Aranđelovcu i hotelu Izvor, vijugali smo spretno i sigurno voženi rukom našega vozača Dragana Topića na često vrlo zahtjevnim cestama. Upravo takav je bio kraći put preko Trešnjevice do Aranđelovca. U grad u podnožju planine Bukulje ušli smo glavnom ulicom koja je na pola puta prestala biti vozna i morali smo u obilazak. U kasnijem razgovoru s direktorom hotela Izvor, Draganom Todorovićem, saznali smo da se u gradu i u području hotela (oko osam hektara) detaljno mijenjaju i uvode nove, veće instalacije za vodovod, struju i kanalizaciju. Velik dio tih poslova inicirala je i platila grupa A hoteli u kojoj je i Izvor, tu spadaju i hoteli: Master (Novi Sad), Sloboda (Šabac), Park (Vrnjačka Banja), Tornik (Zlatibor) i još dva hotela u Aranđelovcu koji upravo kreću u preuređenje – Šumadija i Staro zdanje. Svi su oni vlasništvo Miroljuba Aleksića, kao i tvornica slatkiša Pionir, i brojni drugi poslovni objekti.

Čovjek ne očekuje takvu ‘hotelčinu’ kakav je Izvor u relativno malom gradu i u ovom dijelu Srbije. Izvor (proglašen najboljim hotelom na Balkanu  2013. godine) uistinu je impresivan. Izgrađen je krajem sedamdesetih, a preuređivan od 2003. do 2010. godine. Hotel ima 165 soba (jednokrevetnih i dvokrevetnih, superior, 11 apartmana i pet superior predsjedničkih apartmana). Sve su sobe opremljene centralnom klimatizacijom, mini barom, sefom, besplatnim bežičnim internetom, LCD televizorom i voip telefonima. Cijeli hotel obnovljen je kvalitetnim ili luksuznim materijalom, kao što je mramor iz obližnjeg kamenoloma Venčac. Izuzetna arhitektonska rješenja, klasicistička i modernistička u unutrašnjosti, i dijelom eksterijera djelo su poznatog srpskog arhitekta Relje Kostića. U sklopu aqua parka tri su bazena s termomineralnom vodom, dvanaest odjeljaka za odrasle i tri za djecu. U rekonstrukciju i dogradnju hotela uloženo je oko 50 milijuna eura – 35 za rekonstrukciju i 15 za izgradnju aqua parka. U jednom trenutku hotel sa svim svojim sadržajima (sobe, bazeni, spa & wellness) može primiti 3500 gostiju. Nekoliko kongresnih dvorana i VIP salona na površini većoj od 1000 m2 ugošćuje na banketima više od tisuću gostiju, a za koktele i do 1500 osoba.

Ovo su brojke. Ali treba vidjeti Izvor, odlično uklopljen u okoliš Bukovičke banje, a kad se preurede Šumadija i Staro zdanje, te se sve poveže podzemnim hodnicima, bajka će biti zaokružena. Vjerujem da će upravo tako i biti jer hotel i danas zapravo izgleda nestvarno, ispunjen vrijednim umjetničkim djelima i luksuznim detaljima. A to je jamstvo, kao što kaže i Dragan Todorović, da će titulu najboljeg prošlogodišnjeg balkanskog hotela opravdati i zadržati ubuduće.

Cijeli kompleks nastao je u neposrednoj blizini jednog od najvećih srpskih brendova izvorske termalne vode Knjaz Miloš. Upravo je ta voda bila poticaj mnogim Aranđelovčanima da počnu iznajmljivati sobe, baviti se turizmom, još početkom 20. stoljeća. Posjetitelji hotela mogu u ribolov na Graško jezero, obići nedaleki Oplenac (zadužbinu kralja Petra I. Karađođevića – crkvu sv. Đorđa). U manastirskoj turi mogu posjetiti neke od srednjovjekovnih manastira: Brezovac, Nikolje, Blagoveštenje… Vjerujem da su ovi podatci dovoljan mamac svakom zaljubljeniku u kontinentalni turizam da posjeti ovaj kraj.

Dalje nas je put vodio na spomenuti Oplenac, odnosno u gradić Topolu. Područje grada povijesno je bilo naseljeno već od neolita, a u rimsko doba bio je dio provincije Gornja Mezija i rane bizantske kulture – Maskar. Godine 1781. današnju Topolu osnovao je Karađorđe Petrović, a u razdoblju od 1805-1813. građena je utvrda koja je postala Karađorđeva prijestolnica u doba Prvog srpskog ustanka. Karađorđe je 1811. sagradio je crkvu Presvete Bogorodice.

Zadužbinska crkva sv. Đorđa sagrađena je između 1904. i 1912. Ona je istovremeno hram i mauzolej obitelji Karađorđević. Tu se nalaze grobovi svih Karađorđevića unazad više od stotinu godina. O crkvi nam je vrlo lijepo govorila, pa i zapjevala Jadranka Marković. U samom središtu crkve, zbog izvanredne akustičnosti, možete čuti sebe kao da govorite u mikrofon. Izuzetno vrijedni mozaici od svjetlucavog stakla rađeni su u Njemačkoj i Italiji i zatim postavljeni u zidove. Svjetlost s reljefa odsijava se u 15.000 nijansi boja. U mozaike je ugrađeno 725 slikarskih kompozicija (513 u gornjem dijelu crkve i 212 u kripti). Ukupna površina mozaika je 3500 m2 i ugrađeno je 40 milijuna staklenih kockica.

Na suprotnom kraju Topole posjetili smo Kraljevsku vinariju i podrum Karađorđevića, koju su sagradili Nijemci krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća. U razini zemlje je muzej sa izlošcima u preradi i zaštiti grožđa i vina. Na dva podzemna kata smješteno je 100 bačava od 4000 litara koje danas nisu u upotrebi. I tu je rostfrei in… Sadašnja proizvodnja je deset puta manja no u početku. Kušali smo rizling i cabernet sauvignon. Ako je i bilo kraljevsko (vjerujem da jest), sada više nije. Početkom prošloga stoljeća vinogradi su se prostirali na oko 150 hektara, danas je to 11 obnovljenih, jer je vinarija ponovno počela s proizvodnjom prije desetak godina nakon ratnog prekida. Gotovo sve bačve su od slavonskog hrasta uključujući i najveću, onodobni poklon kralju iz Hrvatske.

S Oplenca smo krenuli dolinama rijeka Detinje i Zapadne Morave koje su načičkane vikendicama i manjim ugostiteljskim objektima. Šteta je što tu negdje nismo napravili stanku jer nas je gonilo vrijeme. U Beogradu smjestili smo se u 88-ici. Novi hotel, otvoren u veljači ove godine, ime je dobio po broju soba – 88. Vodi ga mlada ekipa hotelijera koja usvaja know how princip kompanije MK Mount Resort. Na adresi Takovska 44, u samom središtu Beograda, okružen je važnim točkama srpske prijestolnice. U neposrednoj blizini nalaze se Tašmajdan – park i crkva sv. Marka, boemska Skadarlija, Terazije i Trg Republike… Ono što ovaj hotel izdvaja od drugih hotela, osim nestereotipnih soba i isto takvog osoblja, jest restoran i caffe na vrhu zgrade s pogledom na sve dijelove Beograda. 8/10 u ocjenama za ’88-icu’.

Iste večeri stigli smo i do Zemuna u restoran Reka. Izgleda kao kultno mjesto za mlade, ali i mi smo se snašli u tom malom, gostima popunjenom prostoru. Dvije Milene i trojica mladića članovi su banda La luna koji je vrlo brzo digao raspoloženje do vrhunca. Hrana – tradicionalna predjela i riječna riba (smuđ, bili smo udaljeni desetak metara od Dunava) s biranim vinima domaćih vinara (Jelić, Kovačević) – odlično su predstavili srpsku kuhinju.

Zadnjega dana još jedan povratak u unutrašnjost do gradića Kostolca. Tamo se već desetljećima kopa ugljen za dvije ogromne termoelektrane. U blizini je veliko i važno nalazište iz rimskoga doba – Viminacijum. Nastao je u 1. i trajao do 5. stoljeća kada su ga razrušili Huni. Imao je 5000 stanovnika što je za ono vrijeme značilo da je bio velik grad. To izuzetno sačuvano i restaurirano nalazište govori o vremenu kada je Mezija bila važan dio Rimskoga Carstva. Tu je rođeno čak 18 imperatora, od kojih je najznačajniji Konstantin (rođen u današnjem Nišu). Cijelo područje bilo je strateški i gospodarski važno kao žitnica carstva. Vidjeli smo grobove s očuvanim kosturima, freske u podzemnom tunelu, terme, koloseum… Uskoro će otvoriti i nalazište u kojem je pečena cigla, koja je bila glavni građevinski materijal. Treba pohvaliti ljude koji su se primili ovoga posla, jer je na nalazištu sve konzervirano i natkriveno drvenim konstrukcijama i ogromnim šatorskim platnom. Zaista se tu čovjek može uvjerljivo prebaciti 15-16 stoljeća unatrag i uživjeti se u ulogu građanina Viminacijuma. Naravno, bolje u patricijskoj ulozi u termama i u prekrasnoj vili (nevjerojatno dobra rekonstrukcija) negoli u ulozi roba ili gladijatora. Ali, zar i danas nije tako? Govorimo da ropstva nema, a viđamo ga i živimo, od financijskog do političkog ropstva.

Vraćam se Viminacijumu gdje na jednom od brda počiva (prenesena s onog površinskog ugljenokopa) mamutica Vika. Pronađena je na tridesetak metara dubine zajedno s manjim dijelovima još pet mamuta. Po nalazima stručnjaka bila je stara od 60 do 63 godine, dok vrijeme u kojem je živjela nije tako precizno i zahvaća razdoblje od 400.000 do 1 milijuna godina pr. Krista. Bila je teška 9 tona, upala je u močvaru i tako je, idelano sačuvana, dočekala bagere prije tridesetak godina. Vika je pokupila simpatije svih nas i u tom smislu – simpatije – proglasio sam kolegicu Tanju Golob iz slovenske ekspedicije Vikom. Impresivna je dvorana (iskop) u brdu gdje na tronu leži mamutica. Dolazak k njoj podsjeća na prvi susret astronauta s crnim monolitom u Kubrickovoj ‘Odiseji 2001’.

S tom riječi ‘odiseja’, naravno kratkom, završavam drugi tekst o putu u Srbiji, zaključujući da naši istočni susjedi imaju što pokazati svakom turističkom znatiželjniku iz naših krajeva i ostatka svijeta. Još malo bolje ceste i sve će biti dostupnije, jer Zlatibor je oko 200 kilometara od Beograda, a Aranđelovac 75.  Hvala našem smirenom i educiranom vodiču Dragomiru Lukiću, Turističkoj organizaciji Srbije (TOS) koju je predstavljala Gordana Cvetković te nestrpljivo čekamo novi poziv na istočnu ili možda južnu stranu Srbije u nova turistička otkrivanja.

Tekst: Vjekoslav Madunić / Foto: Jelena Babić i Antigona Skrbin

Pročitajte još: Put u središte Srbije: Zlatibor, Tara, Drvengrad…