‘Ćira vozi svaki dan, Mokrom gorom za Šargan / Ćira pravi osmicu, a ja ljubim curicu.’Na poziv Turističke zajednice Srbije, predstavnici turističkih agencija iz Slovenije (Kompas, Palma, Sajko turizem) i Hrvatske (Adriatic, Abacus Tours, Travelino, Atlantis travel i Uniline) otpuitovali smo na studijsko putovanje u unutrašnjost Srbije, točnije – Zlatibor.

U tih pet dana vidjeli smo, okusili i iskusili mnogo toga. U Hrvatskoj zapravo malo znamo o tome dijelu Srbije i njihovu turizmu, čija je priča počela još 1893. godine kada je tamo boravio srpski kralj Aleksandar I. Obrenović. Tada je na izvoru potoka Kulaševca podignuta česma, a u kraljveu čast, dobila je ime Kraljeva voda. Tijekom povijesti mijenjala je ime u Partizanske vode, 1995. postala je Zlatibor, a današnje ime je Kraljevske vode.

Zlatibor je  danas moderno turističko središte s kilometrima uređenih turističkih staza i žičara (šestosjedna žičara i četiri staze) za zimski turizam, ali i s velikom ponudom u ostalom dijelu godine. Najviši vrhovi su Čigota (1482 metra) i Tornik (1496 metara) do kojih voze sjedežnice i dva skijaška lifta. Kapacitet skijališta je oko 5400 skijaša na sat, koji mogu uživati na sedam kilometara staza. Najduža je Čigota, Zmajevac ima 570 metara, a Obudojevica je dječji skijaški centar sa stazom dužine 350 metara. Skijaški centar Tornik udaljen je devet kilometara od Zlatibora i u vrijeme skijaške sezone autobusi polaze svakih pola sata. Na Zlatiboru se nalazi desetak većih hotela (Palisad, Mona, Olimp…) i puno manjih obiteljskih hotela i apartmana. Ukupno imaju 19.000 ležajeva (4000 u hotelima i apartmanskim naseljima te 15.000 u privatnom smještaju).

Mi smo bili smješteni u hotelu Mona – Zlatibor s četiri zvjezdice, koji zaista i zaslužuje svaku od njih. Arhitekturom se uklapa u zlatiborski krajolik, a puno drva u sobama, restoranima i predvorjima daje ugođaj topline i domaće atmosfere. Nacionalni restoran Perun, u kojem smo prve večeri kušali specijalitete toga kraja (pastrva, roštilj), prvoklasan je. Staroslavenska mitologija očita je i u imenu Lada bara, gdje smo pili izvrsne kave i jeli ukusne slastice.

Osobno sam više puta bio na bazenu kojemu nedostaje još par desetaka kvadrata pa da i taj dio hotela bude doista reprezentativan. Vrijedno i ljubazno osoblje hotela, na čelu s direktorom Ivanom Jevremovićem, učinilo nam je trodnevni boravak jako ugodnim.

Petnaestak kilometara od Zlatibora nalazi se znamenito mjesto Sirogojno. U njemu je smješten muzej na otvorenom – Staro selo na oko pet hektara površine. Ondje su originalne kuće i gospodarske zgrade iz toga dijela Srbije: kačara (za smještaj šljiva i pečenje rakije), furuna (za pečenje kruha ili mesa), uljanik (jednoredni krov ispod kojih su čuvane košnice), kulača (najprimitivnije sklonište u kojem su boravili ljudi), staja ili pojata (smještaj stoke). Kroz objekte nas je, uz puno informacija, provela Bojana Bogdanović. Vidjeli smo i sve tradicionalne zanate u selu: lončare, kovače, kačare (stolari i tesari), korpari (košare su izrađivali od lijeske ili vrbe).

U Muzeju pletilja, po kojima je Sirogojno nadaleko poznato, saznali smo od Đule Jevtović da je sve počelo još 1962. godine kada je Dobrila Vasiljević Smiljanić prepoznala vrijednost pletenina. Otada iz godine u godinu raste broj prodanih odjevnih predmeta – džempera, tunika, kapa, ogrtača. Sada se pletenjem bavi oko šest stotina žena iz zlatiborskih sela. Sirogojno je svjetski brend. Njihove su lijepe rukotvorine u garderobama mnogih poznatih osoba – spominjem samo neke: Johanna Sigurdardottir, britanska kraljica Elizabeta II., nekoliko američkih prvih dama i naravno bivši jugoslavenski predsjednik i njegova supruga Jovanka Broz. Bivša misica Jugosavije i vodeća manekenka šezdesetih godina, Dubrovčanka Nikica Marinović, proslavila je sebe i vrijedne uratke zlatiborskih žena noseći te modele u zemlji i u inozemstvu. I naša je grupa kupovala, a prvak je bio, odjenuvši svoju ženu i kćeri, Mile Horvat.

Svi smo nestrpljivo iščekivali odlazak u Drvengrad šarganskom ‘osmicom’. No prije dolaska na Šargan Vitasi, ušli smo u Nacionalni park Tara i razgledali hotel Omoriku. Njihov slogan ‘Ovdje započinje lepota’ dobro ilustrira ovaj grandiozni hotel koji bez obzira na to ne djeluje hladno – naprotiv. Susretljivi direktor hotela Ivan Nešović odveo nas je u prirodu, gdje smo jeli grah iz velikih zemljanih posuda, a neki su kušali i slatko zelje s tri vrste mesa. Tu smo se opskrbli rakijom klekovačom, originalnim proizvodom ovoga kraja i Bajine Bašte.

A sada o šarganskoj osmici. Ta uskotračna pruga revitalizirana je 2003. zbog filma ‘Život je čudo’, koji je Emir Kusturica želio snimati baš u području Tare. Kako je za potrebe filma rekonstruiran samo manji dio pruge, odlučeno je da se obnovi i ostatak te stavi u prometnu funkciju. Danas je ta pruga od početne stanice Šargan Vitasi do Mokre Gore dugačka 15.440 metara. Na njoj su 22 tunela, ukupne dužine 5445 metara. Zašto osmica? Da bi se svladala velika visinska razlika (Šargan Vitasi je na 810 m nadmorske visine, a Mokra Gora na 567 m), na jednom dijelu pruge od Jatara pa do stanice Golubići vlak mora voziti takozvane ‘osmice’ – praktički vraćajući se unazad, spuštati se ili dizati prema početnoj ili završnoj stanici, U svakom slučaju, atraktivno putovanje u prepunom vlaku, punom turista iz svih dijelova svijeta, odličan je poslovni potez Turističke organizacije Srbije (TOS) i svih drugih koji su sudjelovali u realizaciji. Na stanici Jatare stajali smo dvadesetak minuta, a ‘Železnice Srbije’ počastile su nas pićem i kavom. Posebno ističem našega vodiča u vlaku Vasilija Đurića, koji nam je vrlo elokventno objasnio ‘osmicu’.

Dolazeći u Mokru Goru, uz pjesmu o ‘ćiri’, već smo bili u području Drvengrada. Zaista čudesno izgleda taj amfiteatar s planinama uokolo i drvenim gradom – zapravo selom – na jednoj strani. Idejni tvorac i realizator Drvengrada je Emir Kusturica. Kretali smo se ulicama Ive Andrića, Federica Fellinija, Novaka Đokovića… i trgovima Nikole Tesle, Diega Maradone, Kiarostamija… No prije toga možete ući u sokak Miodraga Petrovića Čkalje ili popiti pivo u Casa dolce vita. Vidjeli smo vinoteku Luchina Viscontija i pogledali 15-minutni Kusturičin film ‘Plavi Cigan’ u maloj kinodvorani velikog Stanleyja Kubricka. Sjajna ideja i realizacija kontroverznog Sarajlije, koji sada snima film u Trebinju s Monicom Bellucci. Odlazimo iz ovog čarobno mjesta, Kustendorfa, praćeni pogledom portretiranog ruskog velikana F. M. Dostojevskog na vrh planine Iver (1341 metar) gdje se nalazi ‘Čarobni breg’. Još jedna ‘režija’ Emira Kusturice: hotel koji je na lijepu mjestu, ali bez zelenila uokolo i usprkos kompletnoj drvenoj opremi iznutra i izvana, ostavlja dojam hladnoće.

Područje Parka prirode Tara zahvaća teritorij od Dobrina i Vardišta preko Šargana do Zaovinskog jezera. Cijeli ovaj kraj zahvatio je prije dvije godine katastrofalni požar, međutim tamo kuda smo se mi kretali to nije bilo jako vidlijvo.  Mogli bismo ustvrditi da ima mistike u toj Mokroj gori, Šarganu, izvoru Bela voda (u dolini rijeke Kamešnice – smatra se ljekovitom), a svakako u mjestašcu Kremna gdje su živjeli Miloš i Mitar Tarabić. Oni su autori (mlađi je zapisao) ‘Kremanskog proročanstva’, u kojima su prorekli i pogodili neke važne događaje, primjerice: Prvi i Drugi svjetski rat te ubojstvo Mihajla Obrenovića… U novijoj povijesti, posebice devedesetih godina, ta su proročanstva bila i krivo tumačena i zlorabljena.

Tijekom trodnevnog boravka moji kolege touroperateri nazočili su workshopu u hotelu Mona s brojnim hotelijerima Zlatibora i šire. Razgledali smo zanimljive nove i odlično opremljene hotele: ‘Mir’ – vlasnika Slobodana Đulića s 19 dvokrevetnih soba i šest apartmana; ‘Zlatiborska noć’ koji ima 48 dvokrevetnih soba i četiri apartmana vlasnika Dušana Markovića. Nešto je stariji hotel ‘Olimp’ vlasništvo Dragana Kićanovića, koji preferiraju sportaši, posebice košarkaši, jer su kreveti iznadprosječne dužine. Palisad je najveći tamošnji hotel, s galerijom slika vrijednom 5 milijuna eura, i još se uvijek preuređuje.

Zadnjega dana prije odlaska kupili smo kajmak i sir da sa sobom ponesemo okuse ovoga kraja. Opći je zaključak da je Zlatibor sjajno opremljen hotelskim smještajem i skijaškim stazama. Ono što smeta jest nasumična urbanistički neosmišljena gradnja, posebice u središtu mjesta. Ipak, u srazu ovoga minusa i brojnih pluseva pobjeđuju plusevi – palac gore za Zlatibor. Hvala Jelici Tošić i Vladi iz Turističke organizacije Zlatibor što su mi posvetili vrijeme i upoznali me sa svojim krajem.

U idućem nastavku: magahotel Izvor (Aranđelovac), Oplenac (počivalište Karađorđevića), Viminacijum (rimski grad i nalazište mamuta), Beograd i još ponešto.

Tekst: Vjekoslav Madunić / Foto: Jelena Babić i Antigona Skrbin