Kada smo Saša Dujić, direktor Turističke organizacije Novi Bečej i ja razgovarali o mojem posjetu ovom gradiću u srednjem Banatu (Vojvodina, Srbija), nisam znao što ću vidjeti i doživjeti na lijevoj obali rijeke Tise nizvodno od Bečeja. A tamo me čekalo puno toga i vidio sam turističku ponudu koju nisam, iskreno, očekivao.Vojvođani su ugodni, mirni ljudi. Jedna od narodnih mudrosti od tamo kaže da je to zbog hrane, tj.Vojvođani dobro i puno jedu pa su zato mirni – flegme, što bismo rekli na njemačko-hrvatskom. Tih listopadskih dana poslužilo nas je vrijeme, tako da smo Dujin i ja uspjeli proći dosta za mog dvodnevnog boravka. Naravno, bogatstvo turističke ponude je takvo da je ostalo još dosta mjesta koje treba posjetiti, vjerujem već iduće godine. Više puta smo prošli obalom Tise (i u Bečeju posjetili odlično uređen restoran Čardak) te sam shvatio koliko ova rijeka znači ovdašnjim ljudima. Tisa je žila kucavica i ishodište mnogih događanja u oba grada.

U smiraj prvoga dana, nakon dugosatnog putovanja iz Zagreba, posjetili smo jednu od više novobečejskih turističkih znamenitosti, Muzej Glavaševa kuća, gdje nas je dočekao domaćin Koso Janoš. Kuću je Srpskoj pravoslavnoj crkvi donirao odvjetnik Vladimir Glavaš i tražio da se 99 godina ne smije preurediti ili prodavati, a po isteku da postane muzej što je i učinjeno nakon 1999. kada je istekao rok. U dvorištu su, osim štala, bile nastambe posluge, brijačnica i vinski podrum. Glavna zgrada je odlično očuvana jer, osim za dva rata, u te prostorije nitko nije smio ulaziti a posebno ne žene, po izričitoj volji donatora.

U sredini dvorišta je kajsija (marelica) od koje svećenici rade rakiju. Godinama se tu proizvodilo i vino. Glavaš je bio neženja i nije imao djecu i to je razlog što je cijelo imanje i 100 jutara zemlje ostavio crkvi.

U Društvenom domu Jovan Veselinov Žarko tih dana održavao se tradicionalni Festival komedije Jovan Knežević Caca. Novi Bečej ima dugogodišnju kazališnu tradiciju. Zavirio sam na predstavu Gradskog kazališta iz Jagodine, neizbježno Nušićevo ‘Sumnjivo lice’, vjerojatno najizvođeniju komediju na srpskim pozornicama. U Beogradu je upravo na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

U predvorju doma razgledao sam bogato postavljenu izložbu s arheološkim nalazima iz Borđoša. Zanimljivo je bilo vidjeti svakodnevne upotrebne predmete od prije nekoliko tisuća godina, a najatraktivnijom se pokazala vaga uz niz drugih artefakata.

Večerali smo u najboljem novobečejskom hotelu Tiski cvet. Neizbježna, dobra riblja čorba i plata sa smuđem, šaranom i somom potvrdili su moju teoriju o ribi – dobre su i morske i riječne, važno je da su svježe. Vino litreno bijelo s Bisernog otoka, dobro se uklopilo. Kada sam već spomenuo ’tiski svet’, valja reći da je to insekt a ne cvijet kako bi u prvi mah pomislio svatko od nas. Tiski cvet nastaje iz jajašaca ukopanih u mulju rijeke, mogu tako preživjeti i do tri godine. U drugoj polovici lipnja, ova endemska vrsta, slična vilinskom konjicu, izleže se i započinje ljubavnu igru koja traje nekoliko sati u jednom danu i završava ugibanjem. A proces se ponavlja iduće godine u isto vrijeme. Ta endemska vrsta sačuvala se samo na rijeci Tisi i zaštitni je znak ovoga područja – Potisja.

Završio je prvi dan, noć sam proveo u ugodnom ambijentu pansiona Azucki. Sutradan, velikodušni Saša me ‘iznajmio’ na pola dana svojoj kolegici Marijani Čalović, stručnoj savjetnici za kulturu u TO Bečej. Vedra, neposredna i visprena Marijana ukrcala me u svoj golf i vješto manevrirajući po vojvođanskoj ravnici dovezla do imanja znamenitog Bogdana Dunđerskog – dvorac Fantast – nazvan po njegovu istoimenom konju šampionu. Mnoge legendarne priče prate tog uspješnog veleposjednika. Imao je najveću ergelu s 1400 prvoklasnih konja, velike posjede u Srbobranu i oko Bečeja, a iako se nikada nije ženio, živio je s dvije žene. Maru išpanušu (mađarski izraz za upraviteljicu) otkupio je od svoga kovača za 21 jutro zemlje i živjela je u dvorcu na imanju. Marica Piskor, porijeklom Mađarica, bila je domaćica kuće u Bečeju, gdje je Dunđerski stanovao. Bio je više puta član Ugarskog parlamenta. Prijateljevao je s velikim srpskim slikarom Urošem Predićem, čije slike se nalaze u dvorcu, a koji je oslikao i pravoslavnu kapelicu na imanju u kojoj je Dunđerski sahranjen. Bio je boem, ali pravedan gazda, kojega su voljeli radnici, a on im je omogućio nastambe u krugu imanja. Sagradio je i veliki bazen uz dvorac. Umro je 1943., a njegova ergela je preživjela, ali s puno manjim brojem konja. Danas je Fantast lijepo uređen hotel kojega posjećuju mnoge grupe turista i školaraca, a u njemu se održavaju raznovrsne svečanosti, tako da Dunđerski i danas živi kroz pjesmu i veselje koje je najviše volio.

U daljnjem razgledavanju grada pridružila nam se druga djelatnica TO Bečeja, Jelena Dunđerski. Prolazimo ulicama punim zelenila. Bečej ima više velikih parkova a Goranski park ima preko 2300 stabala sa 100 različitih vrsta drveća. Pričaju mi kako je njihov grad vjerojatno najsportskiji u Srbiji i šire. Nema školarca koji nije u nekom od brojnih sportskih klubova. Vaterpolo klub Bečej, ponos grada, šesterostruki je prvak i pobjednik kupa Srbije, četiri puta su sudjelovali na finalnim turnirima Europske lige prvaka, a 2000. godine su bili šampioni.

Vozimo se i šetamo uz Tisu. Tu će sljedećega ljeta TO Bečej imati svoj brod za prijevoz turista. U blizini je i znameniti šlajz (prevodnica) za brodove dužine 70 m, širine 16mi dubine nad pragom od 2,5 m. Kažu mi da bi se pola grada moglo grijati termalnom vodom i na tome se počelo raditi. Posjetili smo jedno takvo mjesto – Villu Via – oko 200 metara od centra grada. Kuća s velikim dvorištem sagrađena je 1907., a renovirana 2008. godine, a danas raspolažu s 42 ležaja. U dvorištu je bazen s termalnom vodom, temperatura oko 35 stupnjeva, pa tko voli nek izvoli.

Lijepo je bilo šetati, ali ne manje zanimljivo svratiti u staru vjetrenjaču sagrađenu 1896., godine koja je sada restoran Don Quijote. Konobar Silvester iscrpno nas upoznaje s jelovnikom. Preporučuje Platu Don Quijote sastavljenu od četiri vrste jela (dvije male Karađorđeve šnicle, sitnog pikantnog svinjskog pečenja s prilogom, dva kotleta sa žara punjenih šunkom i sirom i naravnih odrezaka), guščja jetra na mađarski, pohana i natur u masti… Recite – tko bi odolio? Probao sam sve i bilo je više nego dobro. Pili smo najprije vino Slatka Eva iz Temerina, a zatim i crveno. Palačinke s voćnim preljevom za kraj. Ambijent vjetrenjače je izuzetan, a za našega boravka na katu, svi stolovi su bili popunjeni. Nije ni čudno, zaslužili su to svojom kuhinjom i poslugom.

Opraštam se od lijepoga i pametnog dvojca Marijane i Jelene te sa Sašom Dujinom krećem prema Novom Miloševu, jednom od tri naselja uz Bočar i Kumane u Novom Bečeju. U muzeju starih vozila, počelo se s traktorima još 1983., kada je Milivoj Žeravica kupio u okolici Kragujevca, Fordson 10-20HP, a onda iz godine u godinu prikupljao i stare automobile, strojeve za pranje rublja, radio i TV prijemnike, glazbene automate i druge stvari. Najstariji traktor je iz Hert-Parr iz 1920. u kojem se naprijed ložila vatra, pa je radio na parni pogon.

O eksponatima nam je vrlo iscrpno i s ljubavlju pričala domaćica muzeja Tatjana Bešlin. Moram konstatirati da mi je najugodnije iznenađenje na ovome putu bio upravo ovaj Industrijsko tehnički muzej Žeravica. Otvoren je 1991., a idejni tvorac Milivoj umro je 2009. godine.

Kraj dana proveli smo kod mladoga vinara Srđana Budišina i njegova oca koji je započeo s tom djelatnošću, a pošto sada živi u inozemstvu, posao je nastavio sin. Sjedimo i pijuckamo bijelu mješavinu koja je pri kraju kao i sva druga vina iz berbe 2016. Mali su proizvođači, pa u dobrim godinama znaju imati oko 5000 litara vina. Ova je bila loša i bit će manje od pola te brojke. Ipak, Srđan je optimist, razumije se i voli ovaj posao, a to je najvažnije. Tu je i cijeli niz rakija od raznog voća. Završnica te večeri ipak je pripala dami Tatjani Vlaškalin, agronomici i PR predstavnici Europana, koji proizvodi znameniti Muškat krokan s Bisernog ostrva. Sjedeći uz vino u izuzetnom ambijentu restorana Čardak uz Tisu, saznao sam da je ta vrsta raritetna u cijeloj Europi, odlično uspijeva na pjeskovitom tlu, a zbog svojih kvaliteta bila je cijenjena širom europskih prijestolnica.

I na kraju, ali ne kao zadnji Saša Dujin. Čovjek se godinama bavi kazalištem zajedno sa svojim Centrom za socio-kulturološke raznolikosti (znaju ih po kraćem imenu (PAAD). Specifičnost te družine je upuštanje u predstave neverbalnog kazališta, za što su dobili mnoga priznanja. Spominjem dvije predstave, Eugenea Ionesca ‘Velikan i djelo’ i ‘Dobra zemlja’ Osječanke Cecilije Šajber. Upravo s ‘dobrom zemljom’ kao što je Vojvodina završavam tekst o izletu u srednji Banat.

Zahvala ljubaznim djelatnicima u Novom Bečeju, Meliti, Mirjani i Saši, te jednako ljubaznim Bečejcima. Vjerujem da se vidimo na proljeće da bih lijepe dojmove s ovoga putovanja upotpunio: prirodnim rezervatom Slano Kopovo, Bisernim ostrvom, Muzejem Kotarka, opisom nekoliko od 14 značajnih religijskih objekata u oba grada i velikim kulturološkim ljetnim festivalom Thunderball.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---