Tajana Obradović objavila je roman ‘Akustika tišine’ u kojemu, kroz lik glavne junakinje Nore, ukazuje na određene društvene anomalije, odnosno postavlja dijagnozu društva u kakvom živimo. Zatvorena na odjelu psihijatrijske ustanove, Nora je naizgled pomirena s nametnutom stvarnošću, obitelji i sistemom koji je tlače, dok istodobno taj isti sistem potiho podriva i u njemu stvara prostor vlastite slobode. Upravo takve beznadne situacije u kojima se kao pojedinci katkad nađemo, kaže autorica, nude nam i priliku da osvijestimo sve što smo do tada u životu potiskivali, podignemo glas protiv društvenih anomalija i izborimo se za sebe.
Nakon romana ‘Cybersex – Čarobna šuma’ (Funditus, 2011.) i ‘Onda znaš kako stvari stoje’ (Funditus, 2013.), ‘Akustika tišine’ (Funditus, 2017.) Tajanin je treći roman u kojemu razotkriva predrasude i norme koje nam današnje društvo nameće, počevši od slika “savršene obitelji” kakve možemo vidjeti na gradskim plakatima pa do sistema koji čovjeka kao ljudsko biće najčešće ne prepoznaje, a na nama je da odaberemo put i način na koji ćemo se s takvim pojavama nositi.
Nedavno ste predstavili roman naslova ‘Akustika tišine’ u kojemu se, kao i u prethodna dva, bavite problemima i “bolestima” današnjeg društva. U ovome slučaju, riječ je prije svega o predrasudama kojima prečesto dopuštamo da nas vode i ne razmišljajući, pritom, o tuđoj nevolji, brigama, emocijama…
Da… Ljudi i predrasude, koje često nekritički nazivamo vlastitim mišljenjem, gotovo su simbioza.
Glavna junakinja romana, Nora, na prisilnom je liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. No iako naizgled krhka i nemoćna, često i vrlo kritična prema sebi, ona nekako uspijeva pronaći snage za borbu protiv sistema koji je guši i satire. Je li upravo to i najvažnija poruka čitatelju; da se i u takvim, naoko beznadnim, situacijama ipak vrijedi boriti, izboriti se za sebe?
Uvijek se vrijedi boriti za sebe, a prvenstveno u beznadnim situacijama. Beznadnost zapravo gotovo nudi priliku, jer dok je „ni tu ni tamo“ čovjek je sklon misliti da mu možda i nije toliko loše, „ta, drugi žive i gore“, pa iz te poluugode rogoboriti protiv sistema. A znamo već, sistem je uvijek nekome dobar nekome loš. Na ovim prostorima, to je možda samo potenciranije mijenama, a možda je i to samo naša percepcija. Kako kaže jedna od junakinja mog romana: “…oni koji su proteklih četrdeset godina bili gaženi sada će gaziti, pozivajući se na pravdu. A onda će se ciklus opet okrenuti…” I čim prije čovjek to spozna, bit će skloniji spoznati i motive drugoga. Sistem ne prepoznaje čovjeka, čovjek je taj koji mora pronaći svoje mjesto unutar ili onkraj sistema. Ako te sistem lomi, možeš plakati, kukati, moliti, možeš i dići ruke, pomiriti se s ulicom ili svršetkom života, možeš što god hoćeš i što je blisko tvom svjetonazoru i karakteru, možeš i u revoluciju, no nekako mi se čini da ćeš u svemu tome izginuti uzalud. U romanu, učinkovitijim se pokaže sistem podrivati iznutra. Moja glavna junakinja, educirana ‘Opstankom’, dokumentarcem o životinjskom svijetu iz njezinog djetinjstva, dolazi do spoznaje da opstaje samo vrsta koja se prilagodi uvjetima života. “Vremenu se treba akomodavati”, poručio je još u svoje vrijeme Držić. Nora naizgled nije glasna, naizgled pomirena je s nametnutom stvarnošću, dok u srčiki sistema stvara prostor vlastite slobode.
U romanu također problematizirate i odnose unutar obitelji koji nam, uvijek iznova, nameću pitanje: kako se dogodi da nam u nekom trenutku okrenu leđa osobe od kojih bismo zapravo očekivali da nam prve pruže podršku i razumijevanje?
Stvar je u riječi „očekivati“. Skloni smo očekivati nešto od drugog čovjeka polazeći od sebe i onog što mislimo da bi taj drugi trebao ili onoga kako mislimo da bi se trebalo – „jer je tomu tako“. Sudionici smo vremena u kojem se, medijski i politički, obitelj uzdiže do razine neprepoznatljivosti u našim mikrokozmosima, da ne kažem do svetosti, istodobno vremena koje prednjači u objavama obiteljskog prljavog veša, nasilja, prevara, izdaja i opačina. Obitelj nije svetinja, niti je to brak, iako kada se skotrlja s usana autoriteta to sirenski primamljivo zvuči – obitelj smo mi. Svatko od nas. Pojedinac u interakciji s drugima, i nepogrešivo, obitelj je baš ono što smo svojim ulogom, karakterom, htijenjem i ostvarenjem proizveli. Obitelji su onoliko dobre, loše, tužne, kvarne, plemenite, dobrostive, milostive, tople, bolesne, nasilne… ili mrtve, koliko smo to i mi sami. No, nekako smo skloni pozivati se na savršenu sliku, kao što smo skloni na društvene mreže nalijepiti svoje photoshopirano lice, cice ili život.
Prvi put surađivali ste s književnom kritičarkom i prevoditeljicom Jagnom Pogačnik, koja je i urednica romana ‘Akustika tišine’. U kojoj mjeri je ta suradnja oblikovala rad na ovoj knjizi?
Usudila bih se reći gotovo u savršenoj. Jagna i ja prije ove suradnje poznavale smo se gotovo u prolazu i teško da bismo tada jedna o drugoj mogle bilo što reći. Suradnja je započela odašiljanjem gotovo plahog upita s moje strane, a pretvorila se u sretan spoj one koja ima što za primijetiti i one koja je spremna čuti. Osim kao pisac, ovom suradnjom nemjerljivo sam dobila i kao urednica. Zadovoljstvo je učiti od boljih od sebe. Osjećaj da imate dobru knjigu sjajna je stvar, no neutralan profesionalac je taj koji će vam ukazati na neuralgične točke i, ako ste spremni čuti, ponekad je potrebno vrlo malo da dobro pretvorite u odlično ili izvanserijsko. Uz kreativno koje sam uložila u nastanak ovog romana, on je i sve ono iznimno profesionalno ugrađeno od strane svih sudionika lanca nastanka knjige – od urednice, lektorice, grafičkog dizajnera do tiskare, ali i sve ono stručno, kolegijalno i životno uloženo od strane kolega koji su roman pročitali u nastanku, stručnjaka koji su mi pomogli oblikovati život na bolničkom odjelu, vlastitih iskustava, ali i svih onih u čijim sam cipelama hodala ili barem neko vrijeme pokušavala hodati. Upravo zbog završne scene ‘Akustike tišine’ odlučili smo roman objaviti s dvije sasvim oprečne naslovnice. „Za optimiste i sve one druge“, kako smo se našalili u izlaznom sloganu, no već prvi rezultati prodaje i zanimanje čitatelja pokazuju da smo ipak topla, optimistična nacija otvorena srca, jer šarena naslovnica „debelo“ vodi kod čitatelja dok je u umjetničkim krugovima ona mračnija bolje prihvaćena.
U nakladničkoj kući Funditus, čija ste vlasnica, objavljujete vlastite, ali i knjige drugih domaćih autora. Kako doživljavate te promjene uloga na dnevnoj bazi, komplicira li Vam to život ili ipak ima i svojih prednosti?
Ne bih rekla da komplicira. Dapače, sa svakom novom, pročitanom ili uređenom knjigom čovjek raste. Čak i s onima koje se pokažu kao „ćorak“. Sigurno je da rad na više „frontova“ usporava vlastiti kreativni proces, ali tako je i onima koji uz posao pisca rade i kao novinari, konobari, manageri, slastičari, pravnici, redatelji… Malo je onih koji žive isključivo od književnosti. Nisam tu ni povlaštena ni oštećena. Romani se izbore za svoj komad vremena. Vjerojatno bi, uz manje drugih obveza, do čitatelja dolazili u kraćem vremenskom razdoblju, no s obzirom na to kolika je kupovna moć i na stanje u knjižarstvu i nakladništvu, ali i u percepciji i recepciji suvremene hrvatske književnosti, romani stižu taman na vrijeme i budući da kao nakladnica imam uvid u prodaju u knjižarama i u posudbe djela svih naših autora u knjižnicama, knjige nalaze put do čitatelja i s odmakom od godinu, tri ili šest od objave i, nadam se, oplemenjuju njihovu svakodnevicu. Za rad na romanu ‘Akustika tišine’ dobila sam tromjesečnu stipendiju Ministarstva kulture Republike Hrvatske, što je s jedne strane „kupilo“ komad vremena za nesmetani rad na onom suštinskom u priči, a s druge strane donijelo je odgovornost da ovaj roman mora biti dostojan te potpore. Vjerujem da je ‘Akustika tišine’ opravdala povjerenje struke. Kao autorica prvijenca koji je rasprodan u cijelosti i drugog romana kojeg je u knjižarama možda još dvadesetak primjeraka, sretna sam da su čitatelji prepoznali moj glas, tako da ne razmišljam hoće li roman biti ove ili one godine, već puštam da se pojavi onda kada priča sazrije. Ono što daleko više komplicira život od izmjene uloge pisca, urednika i nakladnika jest neizvjesnost poslovanja nakladnika izloženih neplaćanju knjižara i ovisnih o političkim mijenama koje ga isključuju ili priključuju na „državnu sisu“, nevezano za kriterije natječaja ili kvalitetu objavljenog djela.
Najavili ste i novi roman na kojemu trenutačno radite. O čemu je otprilike riječ i kada ga možemo očekivati?
Hahahaha…”raditi” je možda preteška riječ, ali, da, ne jedan već dva romana su se nametnula mislima. Početne ideje jednog od njih sam arhivirala u mapu u osobnom računalu koja će se tek povremeno popunjavati nekom krupnijom idejom, fragmentom ili slikom i čekati vrijeme svog sazrijevanja jer je riječ o opsežnom romanu koji će, prema sadašnjoj ideji, obuhvatiti vrlo širok vremenski, povijesni, društveni i ini kontekst. Drugi roman započela sam pisati ljetos zahvaljujući prije više godina napisanoj noveli kojoj je taj okvir bio pretijesan i već duže me nagonio na razmišljanje o svemu onome iza, svemu onome uz, svemu onome što je još trebalo uslijediti i svemu onome što je trebalo prethoditi toj priči, pa sam tu priču koja me nije ostavljala na miru, odlučila ja ostaviti i napisala dvadesetak stranica romana koji će je u jednom trenutku možda i asimilirati, možda potpuno odbaciti, možda je djelomično prigrliti, možda se s njom posvađati i otići u nekom svom smjeru, što mi se trenutačno čini najvjerojatnijom opcijom, jer je roman neki dan na Zelenom valu, za onih zagrebačkih gužvi po prestanku radnog vremena većine poduzeća, negdje oko Zrinjevca dobio novi naslov koji je u potpunosti zasjenio onaj ljetošnji i ovih već napisanih dvadesetak stranica odveo u drugom smjeru. No, čini se da su ljubav i obitelj vječne romaneskne teme koje podjednako intrigiraju i suvremene pisce i naše prethodnike, i suvremenog čovjeka i onoga od nekada, a vidimo, i trenutačne političke struje. Vjerujem da će moj četvrti roman biti ljubavni, no neće slijediti kanone žanra gotovo je izvjesno. I nemam pojma hoće li ljubav pobijediti, mada sam nekim svojim čitateljima, a i prijateljima, obećala da hoće, no sigurno će dočarati što sve s ljubavlju brkamo, čak i po cijenu gubitka života, koliko se grčevito za nju borimo mada je davno opjevano da ljubav dolazi sama i točno onda kada ona hoće. Gadno je i neizmjerno slatko to što to opjevano spoznamo tek nakon što nas pohodi, pa sebi samima budemo smiješni i počesto bismo se odrekli svega onoga što smo prije toga ljubavlju nazivali.
Autor: Renata Cisar
Foto: Privatni album / Nikša Sviličić
