Životni put vodio ga je od Lübecka do Los Angelesa, a vrijeme ga je od monarhista pretvorilo u jednog od velikih zagovornika demokracije.
Romanima poput ‘Buddenbrookovi’, ‘Čarobni brijeg’ i ‘Josip i njegova braća’ ušao je u svjetsku književnost. U egzilu je postao snažan protivnik Adolfa Hitlera. Ove se godine, 6. lipnja obilježava 150. godišnjica rođenja Thomasa Manna. Od početka godine književni je svijet u znaku Manna. Njegovoj se ostavštini odaje počast brojnim manifestacijama – uglavnom u Njemačkoj i Švicarskoj, ali i u Češkoj i SAD.
U Los Angelesu, nakon strašnih požara početkom godine, ponovo se otvara njegova vila u kojoj je živio tijekom izgnanstva. Najveći događaj u Njemačkoj bit će svečanost u Lübecku, kojoj će nazočiti i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier. Bit će otvorena i izložba u muzeju Buddenbrookhaus pod nazivom ‘Moje vrijeme. Thomas Mann i demokracija’. Tema autorova političkog angažmana, zbog kojeg je za života stekao brojne neprijatelje, obrađena je i u nekoliko knjiga objavljenih posljednjih mjeseci.
Mann je rođen 1875. u obitelji trgovaca iz Lübecka. Njegov stariji brat Heinrich također nije pokazivao sklonosti ni talente za trgovinu. Nakon prerane očeve smrti, trgovina je zatvorena, a obitelj se preselila u München. Novac iz očeve ostavštine bio je dovoljan za bezbrižan život slobodnog pisca. Mann je početkom 1901. u svojoj 25. godini objavio roman koji će mu 1929. donijeti Nobelovu nagradu – ‘Buddenbrookovi’, priču o propadanju obitelji čija sposobnost za život opada iz generacije u generaciju, dok raste sklonost prema estetskome.
Ipak, za njegovu međunarodnu reputaciju važniji je postao ‘Čarobni brijeg’. S jedne strane, roman prikazuje panoramu društva uoči Prvoga svjetskog rata i duhovnih strujanja koja su dovela do rata i fašizma. S druge, riječ je o romanu o individualnom doživljaju tog vremena. Mann je na ‘Čarobnom brijegu’ radio dugo – od 1913. do 1924. U vrijeme početka Prvoga svjetskog rata 1914., priklonio se ratobornim snagama, vjerojatno i kako bi se suprotstavio starijem bratu. Pisao je desničarske eseje poput ‘Misli u ratu’ i ‘Razmatranja jednog apolitičnog’, u kojima je raspravljao o navodnoj suprotnosti između površne zapadne ‘civilizacije’ i duboke njemačke ‘kulture’. No, nakon osnivanja Weimarske republike 1919., od monarhista je postao uvjereni demokrat, što je najjasnije izrazio u svom berlinskom govoru ‘O njemačkoj republici’ 1922.
U ‘Čarobnom brijegu’, humanistički protagonist Lodovico Settembrini suprotstavlja se reakcionarnom Leu Naphti. Kada je ‘Čarobni brijeg’ objavljen 1924., Mann je već imao veliku obitelj. Iako je u svojim dnevnicima otvoreno govorio o svojim homoerotskim sklonostima, sklopio je građanski brak i 1905. oženio se mladom Katjom Pringsheim, nasljednicom bogate obitelji bankara i sveučilišnih profesora iz Münchena.
U listopadu 1930., pred Mannovom kućom u Berlinu okupila se nacistička rulja, potaknuta od Josepha Goebbelsa. Nekoliko tjedana nakon što je Adolf Hitler krajem siječnja 1933. imenovan kancelarom, Mann je otišao u egzil. Nakon kratkog boravka na jugu Francuske, obitelj Mann nastanila se u Küsnachtu kod Züricha. Godine 1938. preselili su se u SAD, najprije u Princeton na istočnoj obali.
‘Gdje god ja idem, tamo je Njemačka’, rekao je nobelovac na svojoj prvoj konferenciji za medije. Dobio je titulu gostujućeg profesora i započeo dobro plaćene turneje na kojima je Amerikancima objašnjavao politička zbivanja u starom svijetu. Na zapadnu obalu preselio se 1941. U Los Angelesu se obitelj uselila u bijelu vilu među palmama, koja je danas transatlantski centar. Njemačka je otkupila imanje i centar je otvoren 2018. Ondje je Mann ne samo završio ‘Josipa i njegovu braću’ i napisao ‘Doktora Faustusa’, nego je i pisao svoje radijske govore pod nazivom ‘Njemački slušatelji!’. Govore su snimali u studiju u Los Angelesu, slali u London, gdje ih je za njemačko područje emitirao BBC. Tako je Mann postao istaknuti protivnik Hitlera, kojega je nazivao fanatičnim idiotom, neprijateljem čovječanstva i nesposobnim varalicom.
Informirao je Nijemce – koji su riskirali živote slušajući emisije – o onome što je u inozemstvu već bilo poznato o Holokaustu, a istodobno ukazivao na ‘besmislenu krivnju’ u koju su sve dublje tonuli. Iako je naglašavao da Njemačka nije isto što i nacionalsocijalizam, stekao je brojne neprijatelje. Poznati njemački pisci i mediji protivili su se njegovu povratku nakon 1945. Kada je 1949. doputovao u Frankfurt povodom 200. obljetnice Goethea, bila mu je potrebna policijska zaštita. U Americi su se tada promijenili politički vjetrovi i Mann je tijekom makartizma bio ocrnjen kao komunist.
U Europu se vratio 1952., ali ne u Njemačku, već u njemu omiljenu Švicarsku. Živio je u Kilchbergu na Ženevskom jezeru i preminuo 12. kolovoza 1955. u kantonalnoj bolnici u Zürichu. Poznati pisaći stol koji je ponio u izgnanstvo može se vidjeti na stalnoj izložbi arhiva Thomasa Manna u Zürichu.
dpa
