Piše: Mustafa Topčagić
Rijeka Una čimbenik je koji treba još više spajati, a ne razdvajeti susjedne države Hrvatsku i BiH.
To bi bio zaključak trodnevnog novinarskog posjeta ovoj smaragdnoj ljepotici, dugoj 215 kilometara, u čijem se najljepšem dijelu nalazi Nacionalni park Una.
Istinski čudi zašto je ovaj dragulj prirodne ljepote, koji se dijelom naslanja na razvikanije Plitvice, tek od 2009. godine dobio tretman i zaštitu najvišeg ranga. Razlog je vjerojatno političke naravi, jer se nekima iz vlasti bivše Jugoslavije činilo kako tu svrhu ispunjava obližnji Nacionalni park Plitvice. Bihaću, koji bi bio administrativno i turističko središte, namijenjena je uloga grada vojnih garnizona i povijesnog mjesta Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Tako su se nekako dijelile i đačke ekskurzije. Sat povijesti u Bihaću, a onda uz borbene pjesme u autobusu, do Plitvica u prirodu i zelenilo.
Svijest o značaju Une kao prirodnog rezervata znatno je porasla nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, na čemu su počeli raditi i struka i politika. Kako bi se stekao međunarodno priznat status nacionalnog parka, potrebno je zadovoljiti niz strogih kriterija na koje utječu zemljopisne posebnosti te raznolikost i očuvanost biljnog i životinjskog svijeta. To je za današnje područje Nacionalnog parka Una bilo neupitno, ali je trebalo vremena kako bi se to proguralo kroz strukture.
Kada je birokracija odradila svoje, trebalo se primiti konkretnog posla i afirmirati novu destinaciju. U Bihaću su imali sreće da je tu postojao Amarildo Mulić, turistički djelatnik i vizionar koji od prvih dana živi za NP Una i svijet oko njega. Zahvaljujući njemu, novinarska ekipa iz Hrvatske (Zagreb, Virovitica, Rijeka, Pula) ugošćena je na tri dana što je zaista vremenski minimum za obići brojne ljepote toga kraja.
Za početak, smjestili smo se u turističkom naselju Natura Art (zgodan hotelčić Opal Art) koje se nalazi u naselju Lohovo u sklopu područja NP Una. Kasni doručak poslužen nam je neposredno uz rijeku, gdje smo se osvježili uz zalogajčiće s dimljenom pastrvom i domaćim suhomesnatim delicijama uz prirodne sokove i poznato bihaćko Preminger pivo.
Nisam baš ljubitelj vodenih sportova, a bio sam prilično pospan i umoran od ranijih tjednih aktivnosti, pa sam odlučio propustiti rafting na dionici Martin Brod – Kulen Vakuf. Kolege kažu kako je to bila lagana i rekreativna dionica, ali sam neke od njih zatekao ‘mokrih gaća’ u Domaćinstvu Una-Ostrovica, čiji su vlasnici Ismeta i Kemal Štrkljević, a koje zovu jednostavno – Kod Keme.
Ne znam kako se zove obrok koji počne u šest popodne a završi iza ponoći, ali smo za to vrijeme uživali u pilećoj juhi, pitama (sirnici, zeljanici, krompiruši, bureku), unskim pastrmkama (pastrvama) prženim na kukuruznom brašnu. To se smatralo samo predjelom za ono što se satima iščekivalo – janjetinu s ražnja.
Domaćin Kemo majstorski je ispekao namjerno odabrano pogolemo janje, koje se pokazalo optimalnim za našu brojnost i prehrambene kapacitete. Ne postoji voće od kojeg se nije pila rakija, a obilati obroci zalijevani su već spomenutim Preminger pivom i Graševinom Kutjevo, koja je među najpopularnijim vinima u Bosni. Štrkljevići iznajmljuju apartmane, pa su nam se u društvu našli i njihovi gosti, bračni par iz Sarajeva, s gitarom, ugodnim glasom i širokim repertoarom pjesama.
Na spavanje se krenulo tek kad su nam ljubazni domaćini za dar i dugo sjećanje podijelili po bocu rakije iz svoje radinosti. Meni je zapala boca orahovače. ‘Da se malo oporaviš, to ti je zdravo’, preporučio je Kemo s kojim sam već ranije prešao na ‘ti’ kao i većina njegovih gostiju.
Hotel Opal Art, u kojem smo prespavali, krasi ugodnost i savršen mir, a za doručak koji počinje tek od osam, uz obilje finih i zdravih jela, nude se energetske bombe – hurmašice i baklave. Zdrave i manje zdrave kalorije, pokazalo se kasnije, dobro su nam došle prilikom boravka na našoj sljedećoj destinaciji, posjetilačkoj zoni Štrbački buk. Obišli smo 24,5 metra visok kompleks vodopada, najviši na Uni, te prisustvovali 3. Atletskoj brdskoj utrci NP Una, čija je dužina staze 19 km. Na sreću, nismo morali i trčati…
Foto: Goran Gazdek i FAMA
(nastavak pročitajte na blogu Kozja posla)
