Piše: Mustafa Topčagić
Fiksni telefon sigurno imate kao i ja, ali vam vjerojatno sve rjeđe zvoni. Tako je bilo i prije petnaestak godina kada mi se na ekranu ukazao poziv s predbrojem Dubrovnika.
Imam tamo prijatelja, rodbine, kolega i mnogih dragih ljudi, no nije baš uobičajeno da se čujemo preko žice.
‘Dobar dan, gospar Mustafa!’, kaže glas koji mi se čini poznat, ali ga ne uspijevam detektirati. ‘Evo već duže vrijeme kanim, a nikako da nazovem, sve mislim danas ću, sutra ću’, nastavlja sve poznatiji glas, kojeg nikako da pretvorim u sliku.
‘E, Milo je, skužajte me!’, konačno prekide moju nedoumicu i odmah vizualizirah Hrnićev brk razvučen u osmijeh.
‘Rekoh bolje da se javim prije nego se naljutite na mene!’
Čuo je kratku šutnju, ali nije vidio upitnike u oblačiću iznad moje glave.
‘Htio sam se ispričati što ne prihvaćam pozive na neki Linked In koji mi dolaze s vašeg e-maila. Ja sam malo stara škola, ne razumijem se u to, pa rekoh bolje da vas nazovem…’
Trebalo mi je malo vremena da shvatim o čemu se radi. Odahnuo sam i slatko se nasmijao.
Naime, bio sam tada relativno novi na LinkedIn-u, pa sam automatski pozvao da mi se pridruže svi moji mail kontakti. Među njima se našao i Milo Hrnić s kojim sam nekoliko puta radio intervjue i slao mu ih na autorizaciju. Povremeno bi mi poslao neku svoju novu pjesmu ili fotografije s koncerata, čisto onako da budem informiran. Zahvaljujući toj komunikaciji, rutinski sam pozvao i popularnog pjevača na LinkedIn. Nije mi palo na pamet kako će ga ta poslovna mreža, u moje ime, svako malo podsjećati da bi trebao postati dio njihove zajednice.
Milo Hrnić ipak je mogao bez LinkedIn-a, a niti meni se nije pokazao osobito koristan. Očekivao sam više od te društvene mreže koja bi, kao, trebala povezivati poslovne ljude, a pokazalo se da više služi promociji samoproglašenih biznis gurua, menadžera za ovo i ono te sličnih prodavača magle.
Najpoznatiji brk Dubrovnika napustio nas je prošle godine, neutješan nakon smrti starijeg sina Srđana. Iza njega su, osim mnogih pjesama, ostale i ova anegdota te lijepa sjećanja na druženja u Dubrovniku, Cavtatu, Zagrebu…A Fiksni telefon sve rjeđe zvoni, sve je manje te ‘stare škole’.
Foto: Croatia Records
