Trebalo je proći nekoliko dana sa se slegnu utisci s Eurosonga, gdje je naš predstavnik Jacques Houdek osvojio 13. mjesto. Bilo je to, po mnogima, ispod očekivanog i zasluženog, a onda su, kako to već ide, krenula pametovanja na tu temu. Meni su izbor Jacquesa, odabir pjesme ‘My Friend’ i način na koji ju je iznio, bili sasvim OK, tako da relativno loš plasman ne mijenja moj stav, odnosno simpatije prema ovom kontroverznom pjevaču. Mislim da je bio neshvaćen kao i mnogo puta do sada…
Piše: Mustafa Topčagić
Upoznao sam ga prije petnaestak godina u svom pred-PR-ovskom razdoblju. Frend Milo Ostović, koji je mladoj nadi Alanu Hržici snimao spot, zamolio me je da mu organiziram promociju za medije. Mjesto radnje bio je kafić na zagrebačkoj Novoj vesi, čiji je vlasnik bio Alanov tata, a ni sam ne znam kojom sam kemijom uspio dovesti nekoliko novinara iz bitnijih medija da dođu i nešto napišu o zvijezdi koja dolazi. Na promociju je došao i Hržičin kolega iz Velike Gorice. Pjeva i radi u obiteljskom frizeraju, tako su mi ga predstavili, a zove se Željko Houdek. Iz kratkog razgovora s njim, doznao sam da pjeva u nekom zagrebačkom klubu, čini mi se Saxu, a unatoč svojoj tek nastaloj punoljetnosti zvučao je zrelo i ambiciozno, kao netko tko zna što hoće.
Nedugo potom, dogodilo se da smo zajedno putovali na Hrvatski radijski festival, koji se održavao u hotelskom kompleksu Solaris kod Šibenika. Vozač je bio Hržica, suvozač Houdek, a Moja Draga i ja bili smo otraga. Krenuli smo kasno noću, a da bi se vozač održavao budnim, sve je jače odvrtao radio i CD player. Malo-pomalo počelo se pjevati uz pjesme koje su dolazile sa zvučnika, ali nam je to brzo dosadilo pa smo prešli na pjevanje uživo, bez ‘matrice’.
Nemam nimalo smisla za pjevanje niti muzičkog obrazovanja, ali u slušanju sam prilično dobar i širok. Reklo bi se da volim sve dobro, od Bacha do sevdaha. Zato sam prednjačio u naručivanju pjesama, a Jacquesa se nije moglo iznenaditi. Sve je znao pjevati: pop, rock, zabavne, domaće i strane, tamburaške, sevdalinke, ciganske, operne arije… Zato smo ga prozvali našim džuboksom. Uz pjesmu smo začas došli do Solarisa, a tad još nije bilo autoceste Dalmatine…
Nastup na radijskom festivalu za Jacquesa je bio vrlo značajan, počelo ga se zamjećivati, a sve je kulminiralo godinu kasnije kad je nastupio na Dori. Zavoljeli su ga mediji, pogotovo televizija, a s vremenom mu se dogodilo i nekoliko dobrih pjesama da ne kažem hitova. No, zvjezdana slava ima i svoju mračniju stranu, a to što je postao poznat i kao javna osoba bez dlake na jeziku, nije se pokazalo kao dobra referenca. Da budem precizniji, ne smije se nikome prijetiti lomljenjem nogu, bacanjem bombe i sl., pogotovo ne novinaru, a kamoli mom frendu Vedranu Strukaru, koji je napisao neku lošu riječ o njemu. To se Jacquesu vratilo kao bumerang. Džaba su mu bile preporuke predsjednika-kompozitora i raznih glazbenih institucija. Britanci i zbog manjih gluposti odbijaju nekome izdati radnu vizu, tako da je ostao bez mogućnosti nastupa u njihovu X-Factoru. Iz svega toga je, nadam se, izvukao pouke i otad je manje svadljiv.
Unatoč tome, Jacques je poznat i po tome što se zna našaliti na svoj račun, pogotovo zbog debljine i sklonosti hrani. U vrijeme kad je bila aktualna ugradnja balona u njegov želudac ili tako nešto, naletio sam na Jacquesa u restoranu Gladne oči. On sam, a ispred njega dvije porcije dimljenih bijelih vješalica. Vijest o tome imala bi stanovitu težinu u novini za koju sam tad radio, ali mi je u toj situaciji bio tako simpatičan da sam, jednostavno, odlučio šutjeti o tome, a ubrzo se zaboravilo i na njegov balon koji, očito, nije imao efekta.
Kakav god privatno bio, Hrvatska u tom rangu, osim Tonyja Cetinskog, nema pop pjevača koji bi svojim glasom konkurirao u Europi. Na godinu, navijam da to bude Tony, ali ne bih imao ništa protiv da se Eurosongu opet dogodi Jacques.
