Kad tjedan počne s natezanjem oko predstave Olivera Frljića ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ na Marulićevim danima u Splitu, pomislite da se ništa gore od toga ne može dogoditi.
Piše: Mustafa Topčagić
Frljićevo kazalište u kazalištu
Pred zgradom HNK- prosvjedovali su uglavnom oni koji nisu gledali predstavu, ali su čuli da vrijeđa njihove nacionalne i vjerske osjećaje. Oni uporniji kupili su ulaznice s namjerom da je ‘pogledaju’, odnosno ometaju. Umiješala se i policija i eliminirala ih iz dvorane, a štovatelji Frljićeva lika i djela pritom su zapjevali ‘Kad bi svi ljudi na svijetu…’ Sve u svemu, ispalo je dobro – kazalište u kazalištu. To Frljić ne bi postigao i da je htio. O njegovoj predstavi ne mogu reći ništa, jer je nisam pogledao, a vjerojatno niti neću. Provokacija radi provokacije, to mi je prilično demode.
Izbacivač Lupino
Volim pričati s ljudima o lijepim i pozitivnim stvarima. A toga sam se naslušao od starog dobrog Lupina s kojim sam se našao u zagrebačkom restoranu Karaka.
Nedavno je u New Yorku imao uspješnu izložbu skulptura i fotografija u art centru Domenico Vacca, afirmirajući svoj umjetnički smjer lupinizam.
U priči nam se pridružio i gazda restorana Bruno Elezović, kojem se Lupino pohvalio da je nekad davno izlazio u Karaku. ‘Tu u susjedstvu sam počeo karijeru’, spomenuo je u jednom trenutku Lupino. ‘Da, tu sam bio izbacivač u Panti!’, dodao je na naše čuđenje čuveni umjetnik i bivši jugo-prvak u karateu.
Zatvoreni restorani
Nakon nedavnog zatvaranja restorana Voncimer s konceptom ukrajinske kuhinje čujem tužnu vijest da je zatvoren još jedan zagrebački restoran za koji mnogi nisu ni čuli da je bio otvoren. No No No u Preradovićevoj nije dogurao ni do pola godine rada, a već je zatvorio vrata. Hrvatska kuhinja s utjecajima svjetskih trendova u gastronomiji, kako su se prezentirali, očito nije bila dovoljno zanimljiva Zagrepčanima i gostima grada. Opatijsko-riječka ekipa vlasnika i kuhara brzo se povukla izvukavši pouku da u današnjoj konkurenciji nije dovoljno samo pojaviti se i otvoriti restoran u centru hrvatske metropole.
Ljepšu priču čujem u vinoteci i wine baru Bornstein, čija se gazdarica Doris Srpek pohvalila da je njoj i suprugu Ivanu, tek nakon četiri godine upornog rada krenulo malo nabolje. Najvećim uspjehom smatraju kad strani turisti nakon kušanja nekog od hrvatskih vina, kupe butelju za ponijeti doma. Mnogi od njih, nažalost, ne znaju da je Hrvatska vinska zemlja, jer se vrlo malo radi na promociji u svijetu, a mi činimo koliko možemo, rezignirano će Doris.
Na tekmu u Manchester
Turista će u Zagrebu i Hrvatskoj, nadam se, biti sve više zahvaljujući i novouređenoj Međunarodnoj zračnoj luci Zagreb (MZLZ) Franjo Tuđman. Barem triput su je službeno i neslužbeno otvarali, pa mi se nije dalo nazočiti u tim nategnutim prigodama, nego sam do Plesa potegao tek konkretnim povodom. Nažalost, nisam nigjde letio, nego samo nazočio svečanosti u povodu uspostave redovite linije niskotarifnog Monarch Airlinesa s Londonom i Manchesterom. S obzirom na to da mi se nije žurilo, odlučio sam testirati kako funkcionira razvikana veza gradskim autobusom od Kvatrića do aerodroma i zaista sam ugodno iznenađen. Petak pred praznik, prometna špica i kiša nisu previše obećavali, ali ZET-ov autobus broj 290 za nekih pola sata bez problema je prevalio tu udaljenost, a vožnja me koštala samo 8 kuna (2 zone po 4 kune). Bus dođe vrlo blizu aerodroma, koji zaista izgleda svjetski, a iskreno mu se divio i David Page, direktor komunikacija Monarch Groupa. Najavio je prijateljske cijene letova (70-80 funti) tako da se odsad isplati u London i Manchester ‘zaletjeti’ i na neku nogometnu utakmicu.
Grah Marxa i Engelsa
Nekad se praznik zvao Prvi maj i tad se išlo na izlete i vrtjela janjetina na ražnju. Danas je to Praznik rada, koji se valjda samo u Hrvatskoj slavi jedan dan i to masovnim proždiranjem graha u parkovima, na trgovima i ostalim otvorenim prostorima. Kako su ove godine gospodarski pokazatelji nešto bolji, u nekim kotlovima zabilježeni su tragovi suhe vratine i pancete. Služeći kao dekor političarima, besplatni grah jeli su oni koji ga, posredno, svojim porezima plaćaju, ali nećemo sada o Marxu i Engelsu. Oni su nas na vrijeme upozoravali!
