Ne vjerovali ili da, u centru Zagreba postoje vinogradi, a i vino iz njih, ali to sada nije tema. I ovaj naslov sasvim je simboličan, jer na nedavnim rekordnim minusima pravih vinskih mušica nije bilo, ali bilo je vrijednih pčelica koje su se pobrinule da se Zagreb potkraj veljače i početkom ožujka doima kao istinska vinska metropola.

Zahuktavanje je počelo radionicama u sklopu vinskog sajma Vinart Grand Tasting, kojeg treću godinu zaredom organizira vinski bitnik Saša Špiranec. Kao predigra sajmu, namijenjenom prvenstveno profesionalcima, u hotelu Hilton održan je impresivan broj radionica od čega sam sudjelovao na samo pet. Puno vrjednija bila je mlada kolegica Marta Duić koja je, kako sam primijetio, baš pokrila one radionice na kojima nisam bio.

Makedonske vinske ikone iz Tikveša

Makedonci se ubiše u posljednjih nekoliko godina uvjeriti hrvatsku vinsku scenu kako njihova vina nisu samo dvolitarski jeftileni iz Konzuma, nego da proizvode i puno bolja vina. Tikveš je nekad bio asocijacija za sladunjavi vinski pripravak T’ga za jug, od kojeg, toplo se nadam, danas ni tinejdžeri više ne rade bambuse. Sada se, među ostalim, mogu pohvaliti svojim vinskim ikonama, etiketama Barovo i Bela voda.

Nažalost, do Zagreba se nije probio nitko od vinskih eksperata iz Kavadaraca, pa je radionicu vodio loše pripremljeni sommelier Emil Perdec, inače mag istarskih malvazija i terana. Hvalio se da zna nabrojati momčadi FK Vardara iz ne znam koje godine, ali zato smo ostali uskraćeni da nam nešto kaže o sortama kratošija i plavec, od kojih su, uz puno poznatiji vranec, sazdana ova vina.

Za Barovo i Belu vodu (kušali smo 3+3 različitih godišta) njegove su preporuke bile tuna, hobotnica ispod peke, čak i palamida (poznata riba iz Ohridskog jezera 🙂 ) Meni se barem za jedno vino činilo da bi uz njega išao sir kačkavalj, ali zaboga što je to, pitao bio se Perdec. Na sreću, vina su bila puno bolja od prezentera, pa se nekako lakše izašlo u hladnu zagrebačku noć s okusima Makedonije na nepcu.

Pričam ti priču

Nažalost, ni radionica nazvana ‘Pričam ti priču – marketing o vinima’, koju je vodila Martina Beck, nije opravdala moja očekivanja. Umjesto o marketingu kao širem pojmu, uglavnom se govorilo o ambalaži i dizajnu vinskih boca. Kušali smo zaista nekoliko zanimljivih vina, a u sjećanju će mi jedino ostati da su tradicionalno štedljivi Bračani pobrali prestižnu međunarodnu nagradu za najmanju vinsku etiketu (Stina Godiment).

Primjer kako se vodi vinska radionica pokazao je Darko Lugarić, predstavljajući vertikalu moćnih hvarskih plavaca Ivan Dolac barrique, kojima se s pravom diči preživjeli Badel 1862 i PZ Svirče. S velikim znanjem u malom prstu proveo nas je kroz pet uspjelijih godišta (2003-2010) od kojih je svako pričalo svoju priču.

Škrleti – čuvajte se, oni dolaze!

Njihova se vina lakše piju nego što se izgovaraju, a ekipa iz Moslavine i Pokuplja sve je opasnija u namjeri da proguraju škrlet u visine koje zaslužuje. Konačno su shvatili kakvu vrijednost imaju u vinogradima i podrumima te se organizirali da što bolje predstave svoju uzdanicu. Uvijek imam problem kako opisati škrlet, pa sam to kratko formulirao, nadjenuvši mu indijansko ime – Graševina Koja Ne Umara. Na ovoj radionici bilo je osam vinara, sve bolji od boljih, a njihovi su škrleti uniformirani ali sortno prepoznatljivi s vlastitim vinskim potpisom, s čime bi se složio i vinski ekspert Mario Meštrović, koji ih je znalački prezentirao. Jedva čekam Škrletovo 7. travnja u Ivanić Gradu, jer mi se čini da su za tu manifestaciju pripremili još neko ugodno iznenađenje.

Prokupac – novi stari vladar Srbije

Srbija posljednjih godina doživljava nevjerojatnu vinsku ekspanziju do te mjere da se sad vraćaju otkrivanju donedavno zaboravljenih i zanemarenih sorti. Igrom sudbine znam za vinsku sortu prokupac, jer sam dio jugo vojnog roka služio – u Niš. U blizini je gradić Prokuplje odakle je porijeklom ova sorta, tada nesretno smućkana u vino zvano Ružica, piće koje je bilo gore čak i od Niškog piva. S vremenske distance od trideset i kusur godina, situacija se mijenja. Inferiorna balkanska sorta počela je pokazivati svoje novo lice. Među prvima koji su oživjeli prokupac bila je obitelj Ivanović iz Župe Aleksandrovac, čija su dva vina bila na kušanju.

Primjetno je da su proizvođači još nesigurni u potencijal, pa prokupac kupažiraju s provjerenim internacionalnim sortama, ali na mene je najbolji dojam ostavio stopostotni Prokupac Budimir – Boje lila 2011, koji je propisno odležao u drvenim bačvama. Ne znam kako bi Prokupci mogli ozbiljnije zainteresirati hrvatsko tržište, ali ohrabrujuće je a i dobro znati da se neko loše vino zahvaljujući trudu i upornosti može pretvoriti u nešto ozbiljnije. To je i bio naglasak ove radionice, koju je malo previše profesorski ali vrlo korektno, vodio čovjek s izvora Igor Luković.

Engleskinje u potrazi za prinčevskim vinom

O 3. Vinartu ne bih ništa više od toga što je već napisano. Samo želim Saši Špirancu da i dalje drži tako visoku razinu promoviranja vinske kulture. Istaknuo bih, pak, dvije zanimljive gošće iz Engleske, Joanne Johnston i njezinu frendicu Sharon, koje su velike poklonice Hvara i tamošnjih vina. Dobar glas o Vinartu došao je i do njih te su čule da tu mogu kušati neka od vina Iločkih podruma, koja će se uskoro naći na vjenčanju princa Harryja i Meghan Markle. Njihov vodič po Laubi bio je Bruno Elezović, vlasnik hvarskog i zagrebačkog Red red wine bara.

Kad vam se učini da je u gradu previše vinskih događanja, tu je vinoljupka Irena Lučić da vas uvjeri u suprotno. Ovaj put u Klub Društva hrvatskih književnika dovela je malu ali odabranu ekipu koja je predstavila ‘Istru u Zagrebu’ (Dvorac Belaj, Palčić, Cattunar, Geržinić, Pervino, InSylvis).

Organska vina Jokić

No, to nije bilo sve. Druga ljubiteljica i promotorica vina Marija Vukelić u wine bar Basement dovela je vrlo zanimljivog vinara Duška Jokića. Lišane Tinjske donedavno su postojale samo na vojnim mapama, no zahvaljujući njemu sada su neizbježna destinacija za vinoznalce i radoznalce. Ponosan sam na to što smo na ovom portalu prvi ozbiljnije u Hrvatskoj pisali o tom osebujnom vinaru, kojeg je u njegovu vinogradu prije gotovo četiri godine posjetio kolega Vjekoslav Madunić. Bila je ovo zgodna prilika uvjeriti se koliko je Jokić ostao dosljedan sa svojim organskim vinima, pogotovo najzapadnijim Pošipom i Maraštinom, izuzmu li se Kraljevski vinogradi, koji mu nisu ni blizu kvalitetom. Naravno, pokazao je i nove pozitivne pomake s Roseom od shiraza i pjenušcem od maraštine, ali o tome ćemo uskoro opširnije.

Bila su još najmanje tri događaja na koja nisam stigao ili nisam bio pozvan, pa ih ovom prigodom neću ni spominjati. Nakon kratkog zatišja, radujem se novom vinskom događaju – današnjoj promociji Vinarije Antunović.

Foto: FAMA

---