Povodom 78. konklave u povijesti donosimo najzanimljivije ulomke iz knjige Rite Monaldi i Francesca Sortija ‘Tajne konklava’ u izdanju Frakture.
U srijedu, 7. svibnja započinje 78. konklava, na kojoj će biti izabran 267. nasljednik sv. Petra na Svetoj Stolici. Tu ne računamo antipape ni druge nepriznate pretendente.
Mala povijest konklava kaže da je prva konklava – a riječ dolazi od latinskog izraza cum clave (pod ključem) – postupak koji je formaliziran 1274. godine na Drugom lionskom saboru, bulom Ubi periculum pape Grgura X.
Na ovoj će konklavi glasati kardinali koji imaju pravo glasa, a to su oni mlađi od 80 godina na dan kada je papinska stolica ostala upražnjena – njih 133. A koje se tajne kriju u Sikstinskoj kapeli, znaju rijetki. Jedan od njih bio je opat Atto Melani, čije su spise s početka 18. stoljeća slavna spisateljska dvojka Rita Monaldi i Francesco Sorti pretočili u knjigu ‘Tajne konklava’, upućenu Kralju Sunca, Luju XIV., nakon smrti pape Inocenta XII.
Knjiga je u hrvatskom prijevodu Mirne Čubranić objavljena 2011. godine i odavno je rasprodana. I dok čekamo bijeli dim iz Vatikana, donosimo najzanimljivije ulomke:
Papinski dvor moćniji je od svih ostalih kraljevstava na svijetu
Papinski dvor upućen je u sve tajne i spletke ostalih dvorova. Za razliku od ostalih vladara papa ima tu prednost da po čitavoj zemaljskoj kugli ima razasut veoma velik broj prelata, svećenika, starješina i nadstojnika vjerskih redova, koji su svi stalno povezani međusobno te s generalima redova i nuncijima. I svi opskrbljuju Rim informacijama, među kojima su i najskrivenije tajne vladarskih obitelji. Stoga nije teško shvatiti zašto je papinski dvor tako moćan i opasan.
Nijedan vladar nikad ga ne bi smio podcijeniti, nego bi mu radije trebao namijeniti mnogo novca. Ako mu se baš ne želi laskati, dobro je odnositi se prema njemu barem oprezno i gajiti s njime prijateljstvo. Tako ćeš se, ako ništa drugo, zaštititi od svih zala za koje je on sposoban. Jer čak i kad djeluje mirno i besposleno, to je mjesto gdje je najviše spletki i nemira u čitavom svemiru.
Razlika između negdašnjih i sadašnjih konklava
Nekoć su kardinali i veleposlanici raspolagali velikom prednošću. Kardinalski zbor bio je podijeljen na brojne frakcije i svaka od njih imala je vođu. Promatrajući njihove interese i nagnuća, kraljevi su mogli prilično jasno naslutiti tko bi mogao biti izabran za papu i s kime bi se bilo preporučljivo udružiti. Na taj način konklave su trajale kratko i bile prilično jednostavne. I ne samo to: ujedno se izbjegavala graja otvorenih veta koja ovaj ili onaj kralj stavlja na izbor ovoga ili onoga kardinala, i ne kvare se odnosi s kandidatima koji će se poslije moći pokazati korisnima. Na kraju, time se staje na put kivnji naroda i pojedinih građana. Danas je međutim konklava osuđena da bude duga, teška i prepuna otvorenih veta.
Zapravo, nijedan kardinal nije spreman odreći se izbora. A budući da danas postoji mnoštvo kardinala koji nemaju vođu frakcije, mora se zatražiti svakoga od njih da glasa u korist nekog drugog, i kardinal će se na kraju uvrijediti. Doista, ne postoji kardinal koji se ne smatra sposobnim upravljati Crkvom bolje od drugih.
Lukavština za brz izbor pape
Kad čovjek ima posla s izborom pape, mora si nabrusiti rasuđivanje kao nikad dotad. Kako bi se izbjegla iznenađenja ili beskonačne konklave, potajno se mora dogovoriti ime pape koji će biti izabran, i to među veoma malim brojem ljudi: veleposlanicima i kardinalima vođama frakcija. Jednom kad se odluči da bude izabran ovaj ili onaj kandidat, odmah se nastavlja. Ako se ta stvar provede dovoljno brzo, nijedan neovisni kandidat ne usudi se usprotiviti.
To funkcionira ovako. Najprirodnije moguće kaže se svim kardinalima da će novi papa biti odveden u kapelu konklave. U tom trenutku ceremonijalmajstor da znak zvonom, i kardinali se upute prema kapeli poredani jedan iza drugoga, kao stado ovaca. Vjerujući da su igre već završene, jedan drugoga pitaju tko će biti izabran i nadmeću se ne bi li pogodili tko je novi papa kako bi bili prvi koji će mu čestitati i pohitati zatražiti ga neku milost.
Po tom sistemu izbori se odvijaju uredno i bez neumjerenih skandala. Kad pak izbor ovisi o raspoloženju i interesima prevelikog mnoštva, hir slučaja na kraju je važniji od rasuđivanja. Iz tog razloga – a ne iz drugih – na kraju svi vjeruju da papu izabire Duh Sveti, a ne ljudi.
Najbolja dob da netko postane papa
Sa šezdeset pet godina kandidat koji ima izgleda za papu još je premlad. I to ne obazirući se na zdravlje i ćud. Zapravo, gotovo svi mladi pape nakon prvih godina pontifikata ulaze u sukob s nekom stranom državom.
Stoga treba laskati mlađim kandidatima i obećati im pomoć u budućnosti, ali uvijek dati prednost starcu, samo da je iskusan i zaslužan. Ako ima glas dobre i časne osobe, svoju starost neće obrukati kršenjem obećanja.
Pretpostavka o izboru papa
Prije no što se izabere idealni kandidat, valja dobro držati na umu ovo što slijedi:
– Čak i uzdizanje tako velike vrijednosti kao što je papinska čast većini kardinala od male je važnosti jer smatraju da je ona prirodna nagrada za njihove zasluge. Stoga ne smiješ očekivati tko zna kakvu zahvalnost od pape kojem pomogneš da bude izabran.
– Najveći dio kardinala nije sposoban oprostiti ni najmanju uvredu. Zbog toga se kod njih brzo padne u nemilost. I nije rijedak slučaj da su pape postali najljući neprijatelji onima koji su ih poduprli na izboru.
Karakter kardinala koji žele biti pape
Ne postoji kardinal koji ne sanja da postane papa. Oni koji o tome ponajviše razmišljaju isti su oni koji s dosadom odbijaju tu temu i hine da razmišljaju o nečem posve drugom.
Nikad se nemoj uzdati u takve ljude. Umišljeni su i tvrdoglavi i ističu se častohlepljem i taštinom. Uzdignuti na Petrovo prijestolje, ne podnose osjećaj da ikome išta duguju. Nastoje sakriti svoju nesposobnost pobožnim ponašanjem i nesposobni su upravljati Crkvom, kojoj bi trebali plemenitiji, otvoreniji i prosvjetljeniji duhovi.
Dobar je primjer za to kardinal Benedetto Odescalchi. Čim je bio promaknut u kardinala, pravio se da ne može podnijeti da mu se govori o papinskom položaju. Tako mu je, a da nikad nije obnašao nikakvu dužnost niti je učinio ikakvu uslugu Svetoj Stolici, dana prednost pred jednim od najglasovitijih prelata papinskog dvora.
Rezultati su se brzo vidjeli: treba samo pogledati koliko se oštro ponio prema Francuskoj i koliku je ravnodušnost pokazao prema istjerivanju katolicizma iz Engleske(*), uz tvrdoglavljenje protiv svega i svačega.
Uvijek nepovjerljiv i uvijek spreman odbiti milosti koje bi od njega bile zatražene, nedostižan za one koji su kod njega tražili audijenciju i stalno besposlen, tijekom trinaest godina svoje papinske službe pustio je da u javnim službama i nuncijaturama kopne svi prelati koje je imenovao njegov prethodnik. Njegovom krivnjom danas, zbog manjka iskustva, tek malobrojni na papinskom dvoru zavređuju da se istaknu.
Dva zlatna pravila u konklavama
Dakle da sažmemo – nikad nemoj dati povjerenje profesionalcima pobožnosti i nemoj glasovati za kardinala koji nikad nije obnašao važne službe izvan Rima i Papinske Države.
(*) Godine 1688. protestantski knez Vilim Oranski osvojio je Englesku i svrgnuo s prijestolja katolika Jakova II. Stuarta, saveznika Luja XIV., što je bilo presudno za propast katolicizma u Engleskoj. Francuska je optužila Inocenta XI. da je podržao taj pothvat. Prema nedavno otkrivenim dokumentima, obitelj Odescalchi godinama je potajno financirala obitelj Vilima Oranskog.
F. R. / Foto: Fraktura
