U utorak, 29. travnja (19 sati) u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici otvara se obljetnička izložba ’90 godina bez grupe Zemlja: 1935.-2025.’, iz privatnih kolekcija Borisa Vrge i Hrvoja Vukosavića, koji su i autori izložbene koncepcije.
Marijan Detoni, Prehrana 2, tuš na papiru, 41,8×40 cm, 1935.
Autor stručnog predgovora u katalogu izložbe je povjesničar umjetnosti dr. sc. Petar Prelog s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Na izložbi su zastupljena 23 umjetnika: Krsto Hegedušić, Ivan Generalić, Vanja Radauš, Marijan Detoni, Đuro Tiljak, Željko Hegedušić, Kamilo Ružička, Franjo Mraz, Edo Kovačević, Ernest Tomašević, Vilim Svečnjak, Oton Postružnik, Omer Mujadžić, Fedor Vaić, Kamilo Tompa, Antun Mezdjić, Branka Hegedušić, Frano Kršinić, Petar Franjić, Ivan Tabaković, Vinko Grdan, Ivan Tabaković, Petar Smajić.
Grupa Zemlja je udruženje likovnih umjetnika, koje je djelovalo od 1929. do policijske zabrane 1935. godine. Riječ je o jednoj od ključnih hrvatskih umjetničkih skupina međuratnoga razdoblja te jedinstvenoj pojavi u cjelokupnoj nacionalnoj modernoj umjetnosti. Potaknuti teškom društveno-političkom, ekonomskom i gospodarskom situacijom, neadekvatno provedenom agrarnom reformom, lošim položajem seljaka, bijedom, siromaštvom, u okviru socijalno-angažirane umjetnosti posežu za temama iz seljačkog i radničkog života (prikazi zatvorenika, seljaka pri radu, prosjaka, invalida, nasilja represivnog aparata…).
Edo Kovačević, Sajam u Žabnu, tempera na staklu, 1936.
Umjesto idealiziranih pejzaža i veduta slikaju tvorničke pogone, gradska predgrađa, neugledne potleušice… Izložba ”90 godina bez grupe Zemlja: 1935.-2025.’ donosi 50 umjetničkih radova, 23 umjetnika. Obuhvaćena su predzemljaška, zemljaška i postzemljaška djela, koja datiraju od 1926.-1937. godine. Osim klasične zemljaške tematike, izložbom su obuhvaćeni dijelom i radovi koji izmiču tom pogledu, a koji na neki način upućuju na unutarnji raskol i probleme unutar kolektiva te želje i potrebe nekih od članova grupe za individualnim stvaralaštvom, neopterećenim uskim postavkama programa grupe Zemlja.
‘Mnogi su, naime, a među njima i neki osnivači, odustali putem. Primjerice, Leo Junek – slikar koji je prema Hegedušićevu svjedočenju bio važan u artikuliranju potrebe o osnivanju Udruženja – odustao je odmah, nakon prve izložbe. Nije ga zanimala tematizacija hrvatskoga sela, teška ekonomska situacija lokalnog seljaštva te nacionalni i politički problemi. Iz pariške perspektive – a Junek je tada već par godina živio i radio u Parizu – sve su to bile potpuno nevažne stvari, pa možemo zaključiti da slikar prema Hegedušićevoj pretpostavljenoj zemljaškoj poetici zapravo nije imao afiniteta. Ivan Tabaković je, pak, odustao nakon dvije godine. Otvoreno se zalažući za raspuštanje Udruženja i potpunu umjetničku slobodu svakog pojedinca, suprotstavljao se njegovim temeljnim postulatima: ideološki određenoj viziji i kolektivnom djelovanju. Potreba za vlastitim slikarskim sazrijevanjem i djelovanjem mimo nametnutih pravila u Tabakovićevu je slučaju stavljena iznad kolektivnih interesa.
Omer Mujadžić, Nadvožnjak u Savskoj cesti, ugljen na papiru, 1932.
Bilo je među osnivačima još onih kojima unutar umjetničke skupine s jasno formuliranim manifestom i čvrsto određenim programom nije bilo odveć ugodno – vrlo su brzo od sudjelovanja na Zemljinim izložbama odustali i Frano Kršinić, Omer Mujadžić, Kamilo Ružička te Vinko Grdan. Problem najvjerojatnije nije bio ideološke prirode, već umjetničke: Krsto Hegedušić imao je goleme tutorske apetite, namećući vlastitu viziju drugima. Njegova umjetnička strategija uključivala je do krajnjih granica pojednostavljenu formu, usko povezivanje umjetnosti s ideologijom te je djelovala kao čimbenik razaranja oblikovno-stilskog kontinuiteta hrvatskoga modernog slikarstva. Mnogi u njegovu oslanjanju na pučku umjetničku baštinu, Pietera Brueghela i Georgea Grosza nisu vidjeli mogućnost za vlastito napredovanje.’
(iz predgovora dr. sc. Petra Preloga)
‘Pritisak na Udruženje umjetnika Zemlja bio je 1935. godine iznimno jak. S političke ljevice optuživali su je da se prodala Miroslavu Krleži kao glavnom izdajniku ideje o socijalnoj umjetnosti, onoj koja je trebala omogućiti jasnu i nedvosmislenu ‘sintezu umjetnosti i revolucije’. S desna su, ali i s pozicije državnih vlasti stizale, pak, optužbe za marksističko i komunističko razaranje društva. Naposljetku, policijska zabrana zagrebačke izložbe zasigurno nije iznenadila Krstu Hegedušića i ostale. Stavljanje lokota na vrata Umjetničkog paviljona bio je tako simboličan čin završetka jednog važnog poglavlja hrvatske moderne umjetnosti, ali ujedno i znak za otvaranje novih umjetničkih smjerova te mnogih zanimljivih i vrijednih individualnih poetika. Umjetnost protagonista Zemlje bila je, naime, bogata raznolikim stvaralačkim zamecima. Grupno je djelovanje prestalo, ali neke važne umjetničke ideje nisu se u potpunosti ugasile…
Marijan Detoni, Na sajmu, tempera na papiru, 1935.
Antun Mezdjić, Radnik s pregačom, ulje na kartonu, 1931.
Što smo, pak, o Zemlji naučili u devet desetljeća bez Zemlje? Prvo, valja zamijetiti da nitko poslije Zemlje na hrvatskoj umjetničkoj pozornici nije tako jasno artikulirao potrebu grupnog umjetničkog djelovanja s ciljem ujedinjavanja umjetnosti i suvremenog života. Ideja je to koja posjeduje značajnu avangardnu kvalitetu.
O njoj posebice svjedoči Zemljin Manifest, koji sažetošću, izravnošću i jasnoćom te završnom mišlju o tome kako su umjetnost i život jedno predstavlja vrhunski doseg i izvan našeg kulturnog kruga.
Drugo, Krsto Hegedušić je – kao središnja osobnost Udruženja – njegovo djelovanje odredio kao društveno angažirano s pozicije političke ljevice, ali istodobno i nacionalno svjesno, sa željom za oblikovanjem nacionalnog likovnog izraza u središtu umjetničkog programa.
Amalgam tih dviju težnji jedinstven je ne samo na našem i bliskim nam prostorima, već i u europskom kontekstu. Naposljetku, naučili smo i to da se u složenoj društvenoj i političkoj situaciji, u jednom ne odveć jednostavnom povijesnom trenutku, može roditi umjetnost koja ne bježi od velikih ideala i kompleksnih zadataka, postavljajući pred sebe plemenite ciljeve. Upravo u tom smislu treba sagledavati Zemlju s gotovo stoljetnog odmaka.’
(iz predgovora dr. sc. Petra Preloga)
S. R. / Foto: Promo
