Blagdan sv. Vinka, zaštitnika vinograda, lani se uglavnom izbjegavalo organizirano slaviti, no zato su ove godine, unatoč pandemijski rekordnim statistikama, proslave organizirane diljem kontinentalne Hrvatske.
U jakoj konkurenciji, osobni izbor pao je na novu baranjsku vinariju Zlatno brdo u Zmajevcu, s čijim sam se vinima upoznao na nedavnom predstavljanju u zagrebačkom Vinskom klubu. Sommelier Tomislav Jakopović organizirao je dolazak press ekipe, a ispred gatora (podruma / zidanice) u Zmajevcu dočekali su nas vlasnik vinarije Goran Matijević i glavni enolog Samir Nađ.
U Baranji se ovaj blagdan zove Vinceška, ali ritual proslave sličan je kao na Vincekovu, Vincelovu, Vincu…, kako se nazivaju u drugim krajevima. Za početak popila se po rakija, pregrizlo se malo kulena, kulenove seke, švargli i šunke, a na otvorenoj vatri pekle su se kobasice i slanina. Da se utaži žeđ, pila se lanjska Graševina.
Nakon što smo se okrijepili, krenuli smo u nedaleki vinograd na položaju Zlatno brdo, koji se u doba Rimljana, kada su zasađene prve loze, nazivao Mons Aureus. Njihov vinograd prostire se na 6 hektara, trsovi su prosječno stari 15 godina, a uzgajaju graševinu, pinot sivi, traminac, chardonnay, rajnski rizling, cabernet sauvignon, syrah… Kako i priliči tradiciji, domaćini su okitili nekoliko trsova s kobasicama i slaninom, lokalni svećenik obavio je vjerske formalnosti, a vinova loza simbolično je zalivena vinom. Radovi u vinogradu mogu početi!
Potom smo se zaputili u veliki vinski podrum (gator) gdje se ‘kuhaju’ nova i dozrijevaju starija vina. Baranjski su podrumi karakteristični po tome što nemaju stepenica, odnosno u njih se ne silazi nego ulazi, jer su ukopani u brdu, što osigurava optimalne uvjete za čuvanje vina. U vinariji Zlatno brdo godišnje, po visokim eko standardima, proizvode 40.000 butelja, a namjeravaju ubuduće četvrtinu od toga prodavati na vinskom pragu. Zasad ne postoji plan širenja kapaciteta, nego samo daljnje unaprjeđivanje postignute visoke kvalitete.
Zabava je nastavljena tamo gdje je i počela, ispred i unutar tradicionalno uređenog gatora, uz grah u kojem su se krčkale već spomenute mesne delicije. Umjesto deserta, ‘servirana’ je svirka omiljenog Matijevićeva tamburaškog orkestra Panonika iz Sombora, koji su nas kao ‘živi džuboks’ uveseljavali do duboko u noć.
Mustafa Topčagić / Foto: Nikola Zoko
