U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Drage Jančara ‘Noćas sam je vidio (Meandarmedia, 2012.).

‘Noćas sam je vidio, kao da je živa.’

Pet priča o istom vremenu i ljudima vodi nas na kraj tridesetih godina prošloga stoljeća i vraća u vrijeme rata i nesigurnosti, ali i ljubavi. Bile bi to možda obične ratne ili ljubavne priče, kad ne bi sve govorile o istoj osobi, o istim događajima, svaka ispričana iz usta drugog sudionika tih događanja.

Bilo da je riječ o oficiru poražene kraljevske vojske, majci, njemačkom liječniku, sluškinji ili partizanu, te su priče izvedene iz dubine bića svakog od njih. Drago Jančar uistinu ulazi ne samo u oči likova iz čijeg ‘ja’ progovara, već i u njihov mentalni sklop, njihovu profesiju, sjećanja i strahove. Toliko detaljno poznaje svoje likove da se čini kako je živio život svakoga od njih, dok su oni živjeli uz Veroniku, junakinju ovog romana.

Duge Jančareve rečenice kao da su izišle iz vremena o kojima pripovijedaju, iz događaja koji ostaju zauvijek zapisani u tužnoj povijesti naših predaka. Besprijekoran stil, uz koji svakako treba pohvaliti prevoditeljicu sa slovenskog jezika Nedu Fanuko, donosi nam roman kojem je teško pronaći i najmanju zamjerku. Kombiniranje sjećanja i pripovijedanja u sadašnjem trenutku savršeno teče, uz neprestano čitateljevo iščekivanje novih vijesti o davno svršenim događajima.

Ljubav i rat nepresušne su teme i vječna inspiracija mnogim autorima, no besmisao rata i vrijednost trenutka ljubavi ovaj autor pretvara u sjajnu zvijezdu na nebu slovenske, ali i regionalne, književnosti.

Dok se dozirano, korak po korak, približavamo istini, konačnom saznanju što se dogodilo s junakinjom koju smo zavoljeli, Jančar nas uspijeva voditi putem koji je zamislio i proizvesti u nama strast, mučninu, sjetu i strah. On znalački upravlja osjećajima čitatelja zarobljenog u igri besmisla kakvu samo ratovi mogu izazvati. Svojim likovima daje dubinu stvarnih osoba koje upoznajemo kroz njihova djela i misli.

Bogatstvo izvedbe Drage Jančara ogleda se i u tome što smo i Veroniku tako dobro upoznali, a da nismo ni čuli njenu stranu priče. Autor je učinio da je i mi doživimo, poput onih koji su nam njenu priču ispripovijedali.

‘Kada noću pogledam u zvjezdano svibanjsko nebo, često se upitam gleda li i ona u te zvijezde.’