Izložba ‘Nepročitane knjige’ mlade nagrađivane akademske slikarice Ivane Tkalčić, održat će se 19. listopada u 19 sati u zagrebačkoj galeriji Šira (Preradovićeva 13).Aura koja emanira iz umjetničkih djela nerijetko se naziva svetom. Ta se djela često doimaju nedodirljivima i nedostižnima, dok njihov nastanak ostaje zagonetan. Upravo stoga veliki broj suvremenih umjetnika pokušava razbiti taj zid između umjetnika i promatrača. Ivana Tkalčić svojim umjetničkim djelovanjem istražuje taj odnos, koristeći riječi koje će biti pročitane od strane gledatelja. Tako uspostavlja bliski kontakt s publikom, koja njena djela doslovno ‘čita’. Stoga ona u svom radu koristi knjige, vlasništvo s kojima nije imala doticaj. Djela prema kojima Ivana ne gaji osjećaje i s kojima nije uspostavila odnos, u čije postojanje nije involvirana.

Ona u gotovo ritualnom procesu knjige transformira u djela likovne umjetnosti. Tijek nastanka ima točno određene faze aktivnosti koje se ponavljaju u istim postupcima pri svakoj izradi umjetničkog djela. Umjetnica kida stranice iz knjiga, dere ih i na taj način dekonstruira njihovo značenje civilizacijskog pojma, kao i njihov sadržaj i kontekst. Stvara kolaž, odnosno sliku netradicionalnom metodom – vlastitom invencijom iste. Fragmenti knjiga postaju amorfna masa koja se miješa ritmičkim pokretima. Zatim prostiranjem mase po situ izrađenom od njenih drugih umjetničkih djela iščekuje krajnji rezultat, koji se dobiva dugotrajnim sušenjem mase. Točno zadani elementi ipak ne mijenjaju tvar, odnosno papir. On se transformira i pritom mijenja značenja, sadržaj i formu. Forma, čiji su sadržaj riječi, postaje sadržaj, čija su forma riječi.

Tek predstavljanjem transformiranog djela ono se dovršava. Ivanina djela nude proizvoljni sadržaj koji se ne afirmira kroz intenciju umjetnice, već kroz sudjelovanje promatrača. U relaciji umjetničkog djela i gledatelja rad se dovršava, svaki put dobivajući novo značenje i novi sadržaj. Rad je slika od teksta, tekst od slike. Dolazi do transcendiranja granica slike i riječi gdje se njihove uloge dvosmjerno, intermedijalno mijenjaju. Verbalni su znakovi transformirani u slikovne znakove, dok se sama slika doslovno ‘čita’. Svaka pročitana riječ izolirana je od svog konteksta, od svog značenja i tako podložna promjeni svoje izvorne funkcije u emotivnu, konotativnu, estetsku. Svaki promatrač ima subjektivan doživljaj riječi koje izviru iz radova, pa im tako pridaje i vlastito značenje, vlastiti kontekst. Funkcija riječi u knjizi kao prenositelja znanja se gubitkom konteksta gubi. Riječi lebde u vakuumu u koji su dovedene voljom autorice, gotovo buntom, da se riječima svakodnevno iskorištenima i interpretiranima izvan konteksta oduzme rečenična forma, kako bi riječ postala čista i slobodna.

Suprotno uvriježenom i tradicionalnom, funkcija same forme održana je kroz njenu sadržajnost. Djelo je umjetničko upravo zbog toga što je katarzično za gledatelja. Autorefleksija je neminovna svaki put kada je djelo promatrano. Pogled svaki puta djeluje na drukčiji način i gotovo ezoterički utječe na samoaktualizaciju promatrača. Radovi samo usmjeravaju i osvješćuju. Kroz slobodne asocijacije promatrač nesvjesno odabire riječi za interpretaciju, riječi koje se zapravo već nalaze u njemu. One se biraju i nanovo obrađuju, pri čemu nastaje novotvorevina – umjetnička i značenjska.

Djela Ivane Tkalčić istražuju Drugost, koja se fokusira na značenja koje djelima pridaju Drugi, promatrači, a ne ona koja dolaze iz umjetnice same dok ih stvara. Njen rad je istraživanje cjeline subjektivnog i objektivnog koja se prema filozofu Fichteu realizira kroz interakciju među ljudima. Ona ne stvara nove realnosti, već reciklira postojeće elemente kulture kako bi stvorila model djelovanja u postojećoj stvarnosti. Umjetnost je za nju stanje susreta kroz koje se njeno djelo dovršava.

Maja Flajsig