Ivan Faktor: Film koji samo ja gledam

Među najzanimljivije hrvatske multimedijalne umjetnike svakako valja ubrojiti Ivana Faktora (1953.) čija je monografska izložba pod nazivom ‘Film koji samo ja gledam’ postavljena u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku.Izložbenu koncepciju i likovni postav osmislili su sam autor i kustosica Valentina Radoš, tako da su prizemlje ‘okupirali’ radovi ‘Kangaroo Court’ (2005./2007.) i ‘Das Lied ist aus’ (2001./2002.), dok su na prvom katu posloženi manji radovi od filmova iz 1978. (‘Prvi program’, ‘Svodići od grilaže’), preko fotografija, instalacija i filmova nastalih u razdoblju od 1979. do 2000. (‘Ravnoteža na tavanu OZ-a’, ‘Johnny’, ‘Drugi program’, ’15 minuta za Nadu Lang’ i drugih) do filma ‘Sve bih ostavio ovdje’ iz 2016.

Naslov izložbi ‘Film koji samo ja gledam’ dao je istoimeni intimni nedokumentirani performans (1980.) koji se sastojao od umjetnikova gledanja u svjetlo projektora. Faktorova sklonost da istovremeno bude gledatelj i gledani očituje se u dva filma nazvana ‘Autoportret’ iz 1980. i 2006., gdje mu je kamera toliko blizu da bilježi neprepoznatljive obrise autora. Zanimanje za film, posebice za opus Fritza Langa, iznjedrilo je radove postavljene u prizemlju.

Posezanjem za scenom iz Langovog filma ‘M – grad traži ubojicu’ (1931.), Faktor angažira 177 statista (mnogi su njegovi prijatelji, kolege ili javne ličnosti) i dobiva (rekonstruiranu) sliku suđenja – ne samo fotografije pojedinih ‘porotnika’ već i filmove nastale tijekom produkcije. Drugi rad inspiriran također Fritzom Langom, ali i pjesmom Marlen Dietrich (‘Pjesma je gotova’) sadrži brojne kadrove razaranja Osijeka krajem 1991.godine, povezujući tonski zapis iz starog filma i slikovni materijal uništavanja grada. Ta ambivalentnost između dokumentiranog i umjetn(ičk)og daje ovim radovima posebnu draž, a u promatračima budi nesigurnost pri određivanju granica između mogućeg i izmišljenog.

Olga Vujović

Tagged: , , , , , ,