U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori do 15. lipnja možete posjetiti izložbu ‘Strukture nevidljivog’, projekt Martine Kramer sa skupinom umjetnika i znanstvenika iz Francuske, Finske i Hrvatske, koji projiciraju svoje percepcije ili imaginarne strukture svjetlosti, zvuka, tvari i elemenata u prostoru.Izložba se bavi percepcijom i spoznajom, a okuplja umjetnike koji u svoj rad uključuju znanstvene principe, a svojevrsni je hommage pokreta Novih tendencija koji se šezdesetih godina bavio vizualizacijom znanstvenih otkrića pomoću umjetnosti. Instalacije je izložilo devetoro umjetnika: Marine Antony, Elias Crespin, Ivana Franke, Pierre Gallais, umjetnički dvojac Tommi Grönlund i Petteri Nisunen, Martina Kramer, Isabelle Sordage i Mirjana Vodopija.

Izložbu je podržala Fondacija Vasarely pa će se projekt u jesen nastaviti u Francuskoj u Arhitektonskom centru u Aix-en-Provenceu. Izložba na poseban način pokušava odgovoriti na pitanje kako u ljudskoj svijesti povezati materijalni i nematerijalni svijet. Glavni partneri projekta u Zagrebu su Galerija Klovićevi dvori, Francuski institut, Ministarstvo kulture i Veleposlanstvo Finske.

‘Umjetnici i znanstvenici pokušavaju shvatiti zbilju, odnosno principe koji njome upravljaju. Oni ponekad ulaze naslijepo u misterij fenomena i obličja, naoružani svojim crtežima, jednadžbama i hipotezama. Prostor misli širi se istodobno prema mogućem, vjerojatnom, poznatom i prema nestvarnom, čudnom, neviđenom, prije negoli se zamisli i intuicije ostvare u obliku crteža, prostora, forme, modela. Specifičnost umjetničkog pristupa je upravo u nadilaženju bilo kojeg prethodnog modela, u oblikovanju još neviđenog i jedinstvenog ili u materijalizaciji pojedinih odnosa koji su dotad postojali samo u sferi ideja’, objasnila je Martina Kramer kustosica izložbe.

O njihovu radu, promišljanjima o umjetnosti i suradnji s kolegama, razgovarali smo s Isabelle Sordage, Pierreom Gallaisom, Martinom Kramer, Marine Antony i Eliasom Crespinom.

Francuska umjetnica Isabelle Sordage za sebe kaže da je kiparica zvuka jer zvuk oblikuje u svojevrsne skulpture. Zatekla sam je kako sjedi na tepihu ispred svoje instalacije nazvane ‘Kutija za crtanje’ i osluškuje zvukove. Zid i parabola obojani su istom crvenom bojom, a zvučni valovi odbijaju se od parabola tvoreći crtež u prostoru.

‘Ponekad se čini da je zvuk u našoj glavi, ponekad nestaje ili ga čujemo na drugom mjestu. Volim fiziku, ali sam umjetnica. Mnogo mojih prijatelja zainteresirano je za zvuk i valove i pitanja koja si postavljam kroz svoju umjetnost’, kaže Isabelle. ‘Sa svojim radom započela sam na akademiji u Nici kad mi je bilo 20 godina. Imala sam genijalnog profesora Larsa Friedrichsena koji me naučio kako da postavljam prava pitanja o percepciji, prostoru, umjetnosti i značenju moga rada koji ima kontinuitet formu i sadržaj. Znanstvenici pokušavaju shvatiti što se događa u paraboli i valovima i zašto se ponašaju tako kako se ponašaju, a umjetnik se pita što se na kraju događa s percepcijom i senzibilitetom te načinom na koji doživljavamo pojave u svijetu i prostoru. Mislim da moramo razmišljati o novim alatima, poslije Marcela Duchampa što mi uopće možemo reći i pokazati’, kroz smijeh zaključuje Isabelle i dodaje: ‘Ono što sam uspjela opaziti je da postoji konfuzija između forme i sadržaja i to promatram kao umjetnik. Za umjetnike ovo nije spektakularno, za nas je to kao neka tajna, jezik koji moramo pronaći, to ne dolazi kao eksplozija nego vizija i kontinuitet koji živimo’.

Na pitanje kako se nosi s problemima i doživljavanjem umjetnosti u društvu odgovara da neki umjetnici jako dobro razumiju svoj rad i imaju poput obitelji druge umjetnike koji ih također razumiju te na isti način promatraju i shvaćaju njihov rad. ‘Moramo vjerovati da iza našeg rada postoji priča, nešto što nas pokreče, smjer i povijest. Jake reference iza kojih slijedi rad. Moramo postavljati prava pitanja, raditi najbolje što možemo. Ponekad su radovi kvalitetni, a ponekad nisu. Neki umjetnici ne razmišljaju o sadržaju, ali svatko ima pravo raditi kako želi, a  na kraju se sve svodi na kritiku. Pravi je izazov prema mome mišljenju biti kritičar umjetnosti i identificirati što je što. Razlučiti kvalitetne stvari. Moji prijatelji umjetnici uvijek su objektivni i iskreni prema našem radu i kad mi se nešto ne sviđa, uvijek im kažem – ovo je smeće. Imamo povjerenja jedni u druge i zajedno radimo. Na taj način napredujemo. Kad poznaješ osobu, možeš bolje razumjeti njezin rad i shvaćaš zašto u tom trenu života radi samo crne slike, jednostavne linije ili jake ponavljajuće zvukove. Sve je povezano. Kad poznajemo umjetnika, moramo pronaći poveznicu između njegova rada i života da bismo zaokružili sliku. Ne mogu živjeti isključivo od svoga umjetničkog rada u Francuskoj i zato moram biti radikalna’, objašnjava Isabelle, koja je 1996. godine u selu Clans na jugu Francuske osnovala umjetničku rezidenciju Atelier experimental, posvećenu projektima koji se bave osjetilnom percepcijom i imaju poseban odnos sa znanošću. Projekt je u potpunosti financiralo Ministarstvo kulture Francuske. Rezidencija traje dva mjeseca tijekom ljeta iako je kolonija otvorena i zimi. Umjetnici za osnovne potrebe hrane i materijala tijekom svoga boravka u selu, dobivaju honorar od 1500 eura.

‘Predložili smo likovne radionice jer zimi djeca žive u selu pa je ovo svojevrsna senzibilizacija ljudi na umjetnost. Mnogi su kreativni, rade sa zvukom, fotografiraju i slikaju. Više od 20 godina živim u tom selu, ali u jednom gradu blizu Clansa imam kuću jer su moje kćeri krenule na studij, jedna u glazbenu školu, a druga na umjetničku akademiju pa svaki vikend putujem u Clans’, kaže Isabelle.

‘Umjetnici se mogu baviti svim vrstama umjetnosti od glazbe do pisanja sve dok projekt funkcionira u harmoniji s prostorom. Ne postoji natječaj za prijavu rezidencije jer volim osobno upoznati osobe, sigurna sam da mnogi znaju pisati zanimljive projekte i koristiti prave riječi’, kroz smijeh objašnjava Sordage koja i sama piše takve projekte za ministarstvo i zna što ljudi žele čuti.

‘Cijelo selo postaje svojevrsni laboratorij i u tome sudjeluje oko 40 umjetnika. Ove godine u srpnju dolazi mnogo umjetnika i već znam nekoliko imena sudionika. Vrlo često zaboravimo gdje smo i prepustimo se radu. Većina radova koji nastaju u koloniji ostaje u selu. To nije kao ustaljena praksa institucija i muzeja, ovdje smo svi opušteni i kreativni. Većina umjetnika bude jako zadovoljna ovim projektom i eksperimentom, to me veseli’, veli Isabelle.

Prostorni radovi umjetnika i matematičara Pierrea Gallaisa zasnovani su na matematičkim principima. Gallais  je studirao matematiku, nije želio biti inženjer i matematičar, ali mu je znanost pomogla da bolje razumije svijet koji ga okružuje i koristi matematiku u umjetnosti. ‘Martina je vidjela moj rad na jednoj izložbi u Francuskoj i na internetu. Složila se s mojim načinom razmišljanja i povezivanja matematike i umjetnosti pa me pozvala da sudjelujem u ovoj grupnoj izložbi’, rekao je Gallais. ‘Odlučio sam pomoću matematike kao alata razviti svoj život i umjetnost. Imam matematičke ideje i filozofska rješenja koja u mojoj glavi razvijaju umjetničku, poetsku situaciju i pokušavam apstraktne stvari prikazati na plastičan način’, kaže Gallais.

‘Pišem poeziju i nisam isključivo znanstveni tip te smatram da su matematika i umjetnost povezane. Pišem o matematici koja je kao čekić i može poslužiti za razbijanje kamena, ali ne možeš s istim lupati po prstima. Treba znati koristiti alate. Matematika je način razmišljanja pomoću kojeg plastično predstavim ideje u prostoru. Matematika je alat pomoću kojeg mogu izračunati i konstruirati instalacije i poziciju točaka na zidu koje tvore formu. Matematika je pokretač mog života i pomoću nje promatram svijet’, objašnjava Gallais. Na pitanje postoji li matematička formula da se izračunaju i predvide okolnosti u životu’, Gallais kroz smijeh odgovara da se sličnim pitanjem predviđanja životnih situacija bavio u svome diplomskom radu.

Na pitanje o značaju i prepoznavanju umjetnosti Gallais odgovara da svi imamo pozadinu i stvaramo svoj život na temelju te životne pozadine i puta i kada gledamo ispred i iza sebe ponekad se bojimo i dodaje, ‘U umjetnosti smo ponekad razočarani novim kreacijama jer su nove, kao što ni budućnost ne možemo predvidjeti, nemoguće ih je usporediti sa stvarima koje poznajemo i staviti ih u perspektivu. Zato umjetnost stvara budućnost i ne znamo što će nam značiti u budućnosti. Ponekad otkrijemo nove horizonte i otvorimo nove vidike, a ponekad je to smeće. Za umjetnost je potrebno vrijeme, ne možemo uvijek biti objektivni. To je osobno iskustvo. Ponekad mi se nešto sviđa, ali smatram da nije dovoljno. Ne trebamo graditi umjetnost za budućnost nego da ljudi o njoj promišljaju. Tehnologija je brza i ono što koristimo danas za 50 godina nećemo znati popraviti’, veli Pierre Gallais, koji kaže da od umjetnosti ne može živjeti, ali preživljava. ‘Uvijek bih mogao imati više novaca, ali živim umjetnost. ‘Mogao sam imati puno novaca do ove dobi i svi moji prijatelji koji su studirali na tom prestižnom fakultetu danas su ugledni znanstvenici, ali zadovoljan sam što sam u domeni umjetnosti imao prilike surađivati s poznatim umjetnicima i živjeti svoju umjetnost’, kaže Gallais.

Kustosica izložbe ‘Strukture nevidljivog’, Martina Kramer, studirala je slikarstvo na ALU u Zagrebu i umjetnost na ENBA u Lyonu. Živi i radi u Rustrelu u Francuskoj. Od 2003. godine osmišljava i ostvaruje projekte koji postavljaju u odnos umjetnost i fiziku te postavlja brojne izložbe u Francuskoj, Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

‘Ovi umjetnici izabrani su zato jer se njihov rad dugo godina bavi ovom problematikom. Svaki je rad malo drugačiji, neki su vrlo materijalni kao radovi dvaju Finaca, a prikazuju znanstvene principe poput magnetizma i gravitacije, ali predmet je vrlo konkretan, dok su druge instalacije na rubu materijalnosti. Svim ovim umjetnicima sama znanost nije tema nego postoje poveznice između njihovih istraživanja i znanstvenih principa, a zajedničko im je zanimanje za znanost koja ih nadahnjuje. Ovdje se ne radi o ilustriranju znanosti umjetnošću niti obratno već o poveznicama gdje se neke strukture zamišljanja podudaraju sa strukturama koje postoje u fizičkom svijetu, kaže Kramer.

Radovi Martine Kramer su ‘Pen Roseove zvijezde’ 1 i 2 jer su temeljeni na jednom matematičkom crtežu matematičara i fizičara Pena Rosea. ‘U početku je crtež bio njegova igra, a kasnije se ispostavilo da ta njegova igra ima kopiju u stvarnom svijetu u unutrašnjosti kristala. To mi je bilo zanimljivo da se ljudski duh igra i razmišlja, a to se kasnije podudara sa strukturom izvan svijesti. Zato sam uzela to kao podlogu’, objašnjava Kramer.

Francuska umjetnica Marine Antony u svojim instalacijama istražuje perceptivne potencijale prostora. ‘Koristim tehnologiju u svom radu, ali objekt nije znanstveni objekt. ‘Kad imam konkretnu ideju koristim tehnologiju, ali ona nije subjekt. Ono što me zanima nije prezentacija rada već percepcija prostora i kako ga doživljavamo kad se u njemu krećemo. Zanima me kako mozak funkcionira u tim uvjetima. Način na koji je percepcija povezana sa akcijom hrani moju imaginaciju i povezano je s filozofskim subjektima. Nisam znanstvenik ni filozof, ali hranim maštu znanošću i filozofijom i one se pojavljuju u mojim instalacijama. Bavila sam se cirkusom i plesom i to uključuje tijelo u prostoru. Studirala sam interaktivnu digitalnu umjetnost koja mi služi kao alat za neke instalacije’, rekla je Antony.

Marine kaže kako je kustosica Martina Kramer sasvim slučajno, zahvaljujući newsletteru koji dobiva elektroničkom poštom otkrila njezin rad. ‘Izlagala sam u Montrealu u jednom umjetničkom centru za koji je Martina dobivala newsletter i upravo u tom trenutku je tražila umjetnike za svoj projekt. Kad je dobila mail i vidjela moje radove zaključila je da se uklapaju u koncept. To je bila sreća’, rekla je Antony. Mlada umjetnica kaže kako još uvijek ne zna može li živjeti od umjetnosti. Zagreb ju je oduševio i kaže kako će ostati mjesec dana jer smatra da mora ostati uz svoju instalaciju i ljude koji ju posjećuju.

Unuk konstruktivističke umjetnice i sin matematičara, Elias Crespin, informatičar je po formalnom obrazovanju, a prije deset godina počeo se baviti umjetnošću. Crespin je rođen u Venezueli, a već godinama živi i radi u Parizu. Formalno obrazovanje omogućuje mu da znanje digitalnih programacija upotrijebi za upravljanje pokretom zračnih crteža.

‘Nikad prije nisam upoznao Martinu, dobio sam njen mail zahvaljujući mom galeristu kojeg je kontaktirala nakon što je vidjela neke moje radove izložene na izložbi ‘Dinamo’ u Parizu. Opisala mi je o čemu je riječ i pozvala me da sudjelujem. Uživam u postavi projekta uz sve izazove i probleme, uživam dijeliti svoj rad i ideje s ovim umjetnicima. Sve su ovo oko nas divni radovi’, rekao je Crespin.

Crespin je tri godine radio istodobno u informatici i umjetnosti, a sada se baviti samo umjetnošću. ‘Osjećam se kao umjetnik. Rodio sam se kao umjetnik i izgradio tehnološku karijeru koja mi je pružila alate da se izrazim’.

‘Relativno sam mlad umjetnik tj. nov na sceni u odnosu na druge umjetnike koji tu izlažu, ali osjećam da imamo mnoge zajedničke procese. Tehnologija je samo sredstvo, a ne umjetničko iskustvo. To je razlog zbog kojeg smatram da svi mi umjetnici okupljeni na ovoj izložbi ovdje pripadamo i zajedno izlažemo’, rekao je Crespin.

Na pitanje hoće li se ikada vratiti u rodnu zemlju i kako ga je Pariz prihvatio kao umjetnika, Crespin odgovara: ‘Započeo sam svoj rad u Venezueli i dok sam još tamo živio izlagao sam na međunarodnim izložbama. Komplikacije koje imamo u svakodnevnom životu danas u Venezueli, limitirale bi me da radim i živim od svoje umjetnosti kao što mogu u Francuskoj. Pariz je mjesto gdje se nalaze i križaju mnogi ljudi i različita okruženja u umjetničkom svijetu i to mi pomaže da planiram i predstavim svoj rad i karijeru.’ Crespin sa smiješkom o slavi kaže: ‘Moja rođakinja studira francuski u Venezueli i na satu francuskoga imali su zadatak predstaviti neku umjetničku temu i razgovarali su o mome radu kao da sam poznati umjetnik.’
‘Sve sam umjetnike upoznao tek u Zagrebu, bilo je kao da sam došao u novu školu. Osjećam poštovanje prema svim umjetnicima koji ovdje izlažu i rezultati zajedničkog rada su nevjerojatni’, kaže Crespin.

Nela Simić / Foto: Tarik Walid El Kawam