Ksenija Kušec je arhitektica, saksofonistica i spisateljica. Piše za djecu i piše za odrasle. S pet knjiga iza sebe i šestom na putu, romanom ‘Kod kuće je najbolje’, otkrila je, između ostalog, i zašto nije dobro naći se u njezinim knjigama.
Iza nje je pet objavljenih knjiga; zbirka priča za djecu ‘Priče iz Sunčeva sustava’ (Profil, 2010.), zbirka priča ‘Reci mi sve’ (Centar za kreativno pisanje, 2013.), roman za djecu ‘Janko i stroj za vrijeme’ (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2013.), roman ‘Sobe’ (Centar za kreativno pisanje, 2014.) te roman za djecu ‘Prozirna Lili’ (Evenio, 2015.).
Kako se osjećaš zbog toga, što te je na tvom putu pisanja i objavljivanja najviše motiviralo, a što kočilo? Kako koegzistiraš na hrvatskoj književnoj sceni kao autorica pet objavljenih knjiga?
Moja ‘svemirska’ knjiga puna je ludih priča, a volim je, jer je prva i pomalo pomaknuta. Zbirku ‘Reci mi sve’ volim jer je to moja prva knjiga za odrasle, puna je žestokih i nježnih priča, a ima i odličnu naslovnicu. ‘Janko’ je pak moj prvi roman za djecu koji mi je tako drag, da opet ispada da ga volim. To je luckasta priča o ljudskoj ovisnosti o raznoraznim ‘strojčekima’. Roman ‘Sobe’ specijalno volim jer je to moj prvi roman, a volim ga još više kad čujem koliko ga čitatelji vole. ‘Lili’ je možda ipak priča, nije baš roman, ali je volim jer je to jako lijepa priča o usamljenoj djevojčici. Jesam li previše puta rekla riječ ‘volim’? Kao autorica pet objavljenih knjiga osjećam se kao majka petero djece. Svako je drugačije, ima svoj neki put kojim ide. ‘Svemir’ je postao kazališna predstava, i još neke idu tu tom smjeru, i na svaku sam ponosna.
U trenutku kad do tebe, putem raznih kanala, dođu neke informacije o crnim statistikama, o padu prodaje knjiga, u trenutku kad, na primjer, u medijima objave naslov o šokantnim rezultatima istraživanja: Dva i pol milijuna Hrvata u godinu dana ne pročita ni jednu jedinu knjigu!, a nakladnici izjavljuju da je i više nego očito da se od lošeg ide prema gorem, kakve su tvoje reakcije na sve to i na čemu misliš da bi trebalo poraditi da se situacija promijeni na bolje?
U istraživanja o čitanju uopće ne vjerujem, a ako je i opala prodaja knjiga, ne vjerujem da ljudi manje čitaju. Možda čitaju e-izdanja. Ili posuđuju jedan od drugog. Neki dan došao mi je vodoinstalater, pa smo zaglibili u razgovoru o knjigama. A sa svojim šusterom uvijek popričam o jazzu. Situacija uvijek može biti bolja, ali znamo da se čitateljem postaje kod kuće, još u djetinjstvu. Zato i pišem knjige za djecu, jer su moja djeca tražila nešto drugačije, nešto novo. Neki stručnjaci kažu da se navika čitanja stječe do dvanaeste godine. Ipak, sve dok nisam napisala knjigu za odrasle, često sam čula komentare: A kad ćeš napisati baš pravu knjigu? Kao da su dječje krive knjige. Možda je broj od dva i pol milijuna Hrvata konstantan još od stoljeća sedmog? Ako netko od nadležnih želi promjenu te brojke, treba se posvetiti djeci, a oni će onda naučiti svoju djecu čitanju. Medij nije bitan. Nakladnici će se prilagoditi novim materijalima.
Kroz pisanje si do sada obrađivala teme ovisnosti o tehničkim pomagalima i izbjegavaš namjerno onu riječ na na g (‘Janko i stroj za vrijeme’). Obrađivala si temu bezizlaznih situacija na poslu, odnosno robovlasničkih odnosa šefa prema radnicima, zatim situaciju potlačene žene i muža tiranina (‘Reci mi sve’), obrađivala si temu pohlepe (‘Sobe’)… Fermentiraju li u tebi dugo ideje za pisanje ili su to češće neki okidači iz svakodnevica koji izazovu eksploziju teksta?
Mislim da su te ideje zaista fermentirale u meni, ali oduvijek. I dok nisam pisala, razne su me stvari smetale kod ljudi, o njima sam razmišljala, analizirala ih, gledala što su mogli bolje, zašto su postupali ovako, a ne onako. Sada sve samo izlažem pred čitatelje. Te situacije jesu naša svakodnevica, ali su njezin dio uvijek i bile. Opet, uhvatim se ponekad, u nekim druženjima i razgovorima, kako ‘lovim’ rečenice drugih ljudi, njihove životne poteze, pa kažem sama sebi: E ovo će ti ući u moj tekst! S obzirom da pisci uvijek trebaju neku dramu, to su sasvim sigurno rečenice koje otkrivaju neku anomaliju. Zato su moji bližnji zapravo sretni ako ih ne spomenem u priči ili romanu.
Pohađala si radionice kreativnog pisanja. U kojoj su mjeri utjecale na tvoje pisanje, od ideje do gotovog proizvoda?
Književnost je specifična umjetnost. Već od najmanjih nogu susrećemo se s njom, i to vrlo intenzivno, kao da ćemo svi postati pisci. Roditelji nam pričaju priče, uspavljuju nas s pjesmicama, čitaju nam knjige i slikovnice, pričaju viceve, kasnije jedan drugome prepričavamo događaje, i sve je to književnost. Zato, pretpostavljam, i ne postoji studij koji će te obrazovati za pisca. Ako i postoji, to ne može biti garancija da će netko postati dobar pisac. Kao što niti jedna umjetnička akademija nije garancija za umjetnost. Čovjek naprosto taloži u sebi utiske o svijetu i, ako mora, u jednom trenu počinje pisati. Kako će taj tekst izgledati, to ovisi o vlastitom osjećaju za estetiku, sklad, mjeru, ljepotu, a to se, mislim, ne može naučiti. Radionice su odlične jer mogu ukazati na neke zaboravljene stvari koje se tiču pisanja, mogu potaknuti na kritičko razmišljanje o vlastitom tekstu, mogu natjerati na redovito pisanje, mogu pružiti osjećaj zajedništva, a sve je to vrlo korisno.
Gostovala si na nedavno održanom Festivalu europske kratke priče (FEKP) i tom je prilikom najavljeno da će uskoro biti objavljen tvoj novi roman ‘Kod kuće je najbolje’. Kako bi ti najavila taj svoj novi roman, koja mu je polazišna točka?
Nevjerojatno, ali u današnje doba, kad svi kukaju da nema posla i da je teško preživjeti, postoje ljudi koji su lijeni, ne žele raditi, inertni su, puštaju da ih okolnosti guraju amo-tamo, ali žele primati novac od svojih roditelja ili nekog drugog, istovremeno s visoka kritizirajući iste te ljude. To su stvari koje bih rješavala drakonski, ali nisam u takvoj poziciji, pa ih kažnjavam romanom. Već sam rekla da nije dobro naći se u mojim knjigama.
Osvrte na knjige rado primaš na e-mail. To je navedeno među crticama o tebi na koricama knjige ‘Sobe’. Kakav si feedback dobila do sada od svojih čitatelja i dobivaš li povratne informacije od prijatelja i obitelji ili te češće samo pitaju o tome kako ide prodaja knjiga?
Za prodaju me baš ne pitaju, valjda čitaju napise u novinama. Ipak, dobivam stvarno lijepe osvrte, čitateljima se sviđa knjiga, kažu da ih je vukla na čitanje, da su jedva čekali da vide što će se dogoditi i da im se sviđa začudan tijek radnje, neobični likovi. A opet, sve je relativno. Tko nije zadovoljan knjigom, vjerojatno je ostavi već nakon nekoliko stranica i ne dođe do slanja e-maila. Kritičarka Nađa Bobičić koja redovito piše kritike na portalu Booksa, napisala je prekrasan osvrt o mojem romanu ‘Sobe’. S obzirom da je to profesionalni tekst, i da su njene druge kritike vrlo oštre, na to sam osobito ponosna.
Razgovarala: Suzana Bosnić Majcenić / Foto: Privatni arhiv
