Ksenija Kušec objavila je tri knjige, a njezine kratke priče, od kojih je većina nagrađena, sudjelovale su na brojnim književnim natječajima u regiji. Autorica je zbirke priča ‘Reci mi sve’ (Centar za kreativno pisanje, 2013.) i romana za djecu ‘Janko i stroj za vrijeme’ (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2013.), a prema njezinoj zbirci priča za djecu ‘Priče iz Sunčeva sustava’ (Profil, 2010.) nastala je i kazališna predstava koja se izvodi u zagrebačkoj Tvornici lutaka. Kako je prošla put od polaznice radionice kratke priče do spisateljice za djecu i odrasle te o čemu je riječ u njezinu novom romanu, donosimo u razgovoru s Ksenijom Kušec.

Kao autorica kratkih priča sudjelovali ste na domaćim i regionalnim književnim natječajima za kratku priču, za mnoge ste osvojili i nagrade. Koliko vas je to iskustvo potaknulo ili možda ohrabrilo da u lipnju prošle godine objavite zbirku priča ‘Reci mi sve’?

Da, natječaji su mi zaista bili poticaj. Kad sam prošla radionicu kratke priče, nisam znala nikakav drugačiji put prema čitateljima. Nisam od onih koji se zatvore i stvaraju godinama. Kratka priča, osim toga, može i zaživjeti dosta brzo. Prvo prijava na natječaj, pa željno iščekivanje, pa urnebes po kući kad bih saznala rezultate. Zatim sretna nevjerica, pa opet iščekivanje zbornika u kojemu je priča. Pa zaljubljeno gledanje u tih par stranica…otisnutih. Kad priču vidite na papiru, crno na bijelo, to je onda taj osjećaj. Jedan od najdražih natječaja mi je onaj knjižare Karver, iz Podgorice. Kod njih sam četiri puta prošla zaista jaku konkurenciju. Njima stiže po 500-600 priča iz cijele regije. Biti među odabranih 30 meni je pobjeda. Žao mi je što više ne tiskaju zbornike. E-zbirka mi nije isto što i knjiga u ruci. Kod nas najviše volim natječaj Broda knjižare. Mislim da je jedan od najkvalitetnijih i najtransparentnijih u Hrvatskoj. Eh, a kad se skupio pristojan broj priča, logičan slijed bio je objavljivanje knjige. Iako u njoj ima i priča koje su prvi put objavljene.

S obzirom na sugestivan naslov zbirke, što ste svojim čitateljima željeli reći?

Naslov je odabran zato jer se čak dvije priče tog naslova nalaze u zbirci, a na neki su način i predstavnice knjige. Jedna se bavi bezizlaznom situacijom na poslu, točnije, robovlasničkim odnosom šefa prema radnicima, a druga mužem tiraninom. U obje priče, i rob, i potlačena žena, nađu rješenje. Dakle, poručujem čitateljima da ih pročitaju i postupe slično. Dobro, ne baš doslovno.

Uz priče za odrasle, objavili ste i zbirku ‘Priče iz Sunčeva sustava’ te roman za djecu ‘Janko i stroj za vrijeme’. Koliko je za vas kao autoricu pisanje za djecu različito, ili možda jednako, od pisanja za odrasle, s obzirom na teme kojima se bavite?

Tema je ona koja određuje hoću li pisati za odrasle ili za djecu. Osjećam se kao muzičar koji se može ‘prešaltati’ i svirati danas Bacha, sutra jazz. Neke teme naprosto ne volim obraditi kroz ozbiljan ton. U ‘Janku’ se bavim ovisnošću o tehničkim pomagalima (namjerno ne želim reći onu riječ na g). Kako je meni sama ta ovisnost beskrajno smiješna, obradila sam je kroz puno grotesknih situacija, a to je primjerenije djeci. No, računam na roditelje koji će čitati svojoj djeci, pa sam jednim udarcem ubila dvije muhe.

Po knjizi ‘Priče iz Sunčeva sustava’ nastala je i predstava koja je u proljeće premijerno izvedena u zagrebačkom kazalištu Tvornica lutaka. Kako je došlo do te suradnje, jeste li njome zadovoljni? Ostaje li predstava i dalje na repertoaru kazališta?

Do suradnje je došlo tako što je umjetnička direktorica i alfa i omega kazališta, Petra Radin, pročitala knjigu i oduševila se. Sve ostalo je povijest… A predstavu su osmislili i izveli fantastično. Kad god je izvode u prostoru kina Grič u Jurišićevoj, odem i uživam. Glumci svaki put dodaju nešto svoje, djeca fantastično reagiraju, a Mario Kovač koji je tekst dramatizirao, budno pazi na sve. Predstava će se još izvoditi, tek su počeli.

Svojedobno ste pohađali i radionice kratke priče i romana u zagrebačkom Centru za kreativno pisanje. Kakvo je to bilo iskustvo, u kojoj mjeri vas je izgradilo kao spisateljicu?

Pa, mislim da bez tih radionica ne bih otišla u spisateljske prostore. Jedno je htjeti pisati, jedno je piskarati, a drugo je ovladati vještinom, upoznati zanat, i dalje na tome raditi. U CeKaPe-u sam zapravo dobila sve ono što mi je, kao nekome tko ima potencijal, trebalo. Nije dovoljan samo taj potencijal. Kada se napiše tekst, tek onda počinje rad na njemu. Kao kod kipara koji rukama oblikuje glinu. Napisati priču ili poglavlje romana nije problem. Dorađivanje, dotjerivanje, to je ono što voditelji radionica nastoje razviti kod polaznika. Prema tekstu koji pišemo moramo biti strogi, kao da ga je pisao netko drugi. Bez milosti moramo izbacivati sve ono što bi nas kod drugog smetalo.

Trenutačno pišete novi roman. O čemu je riječ i kada očekujete da će biti objavljen?

U mojem novom romanu bavim se pohlepom. Vidjela sam je na djelu i u jednom je trenu došla do apsurda. Ljudi u situacijama grabeža postaju neprepoznatljivi. To me uvijek i ponovno iznenađuje, pa sam se zato time pozabavila. Radnja je smještena na jedan otok, a vremenski malo skačem iz sadašnjosti u prošlost. Nadam se da će do kraja ove godine roman biti, ako ne objavljen, onda barem pred objavu.

Razgovarala: Renata Cisar / Foto: Privatni album

Pročitajte još: Ženska priča u Book caffeu