U četvrtak, 11. travnja u Muzeju Mimara otvara se izložba fotografija ‘Luka Marotti– Proživljeni kadrovi’, čiji je autor dugogodišnji redatelj emisija na HRT-u.
Za razliku od slikara koji, da bi ušao u stvaralački sustav s vlastitim ustrojem, u pravilu čeka na svoj inspirativni trenutak, fotograf pak motreći stalno, kako sretne, tako i nesretne, kako obične, tako i neuobičajene, okolnosti u vremenskom tijeku, najčešće lovi prizore, čak i onda kad ih brižljivo priprema. Fotograf uzima iz okoline. Luka Marotti pritom se trudi uzeti što manje, on uzima tek djelić ili, bolje reći, prelama videnu mjeru u svoju da bi razlike približio u podudaranja a nered presložio u red. U zagonetki toga nereda krije se nepredvidivi ritam i ono posebno i nesvodivo – čudo pojedinačnoga, i neponovljivo izuzetnoga. Tu se krije novost, koju ovaj autor opaža kao neprolazni sjaj trenutka. O neponovljivom se ne može puno toga reći. Ono je uvijek neiskazivo i rasuto u svom totalnom intenzitetu. Ono je ono što nas čini nijemima pred prizorom. Svaka od ovdje izloženih fotografija nijemi je zapis, priča sa svojom dramaturgijom, scenarij zaustavljenog, a možda i izgubljenog, vremena. Svaki je trenutak nov i neponovljiv, društveni rituali jesu ono što se mijenja, ali ostaju i zapisani negdje u podsvijesti pa ih se pomoću slike može prizvati u trenu.
U stvaralačkom ciklusu Luke Marottija slika doista govori tisuću riječi: svaka je fotografija pripovijetka. Usklađeni i usporeni, ovi se prizori kreću svojim ritmom, ulaze u drugu stvarnost, udaljenu od vanjskog svijeta, više mentalno nego prostorno. Granica je zato mnogo suptilnija, a prepoznavanje traži uživljavanje. Umjesto stvarnog, arhitektonskog prostora, ovdje je prikazano upravo iskustvo doživljaja prostora. Dvodimenzionalni prostor fotografije uvijek je formativan. To je norma koja oblikuje odnosima horizontale i vertikale, svojim povlaštenim i podređenim točkama. Jaka, slaba i neutralna mjesta smjerovi su u obrascima putovanja energije, koje ovaj autor prepoznaje i ovladava njima postavljajući ih u skladnu kompozicijsku shemu. Fotografija je događaj uhvaćen u polju – kadru, partitura smisla. Odnos između reda i slučaja uvijek je u osnovi umjetničkog djela. Fotografija Luke Marottija samosvojna je, uravnotežena u svim likovnim i zanatskim elementima, dosljedna, konzekventna. Oduševljenje i stvaralački naboj prate njegov rad ne napuštajući ga. Nasilnosti koja se često pripisuje fotografskom postupku kod njega nema. Autentičan u smislu istinitog bilježenja stvarnosti, kao i namjere prikazivanja prave prirode viđenoga, Marotti je u stanju prekinuti kontinuitet stvarnog događaja i zamijeniti ga lirskim kontinuitetom. Njegova promatračka pozornost baca sidro u dubinu događaja, on u prizoru sudjeluje aktivno i koncentrirano. Podatke iz obasjanog svijeta prebacuje on u područje fotografske realnosti vlastitim usredištenjem. Odabrani prizor iz sebe i oko sebe stvara tišinu, pozornicu svjetla, koja potom igra u promatračevu oku. Njegove su fotografije događaji uhvaćeni u polju, kadru. Znakovi su to sačuvani za trajanje, tragovi zaostali od divljenja. Njegov stvaralački čin postojan je u vlastitom poretku, koji provocira i ritmizira doživljaj.
Zdenka Bilušić
