Liječnici imaju zahtjevne karijere u kojima se daju bez ostatka, stoga su među njima romanopisci vrlo rijetki. Liječnica Branka Erdelji Štivić svoj je roman ‘Starenje za početnike’ objavila nakon umirovljenja i njime privukla pažnju i vršnjaka, ali i mlađe publike.
U romanu se ne bavi liječničkim savjetima o starenju, već emotivnim životom obrazovane, emancipirane žene, koja na pragu umirovljenja ima potrebu porazgovarati sama sa sobom o vlastitim željama i odmaknuti se od obitelji u kojoj su djeca odrasla i samostalno grade svoje živote. Još rjeđi nego liječnici romanopisci, kod nas su romani o zrelim godinama, stoga je popularnost njezina prvijenca veliko iznenađenje.
Branka Erdelji Štivić radila je kao liječnica obiteljske medicine u Koprivnici i u Croatia osiguranju u Zagrebu. Predstavljanja romana održana su u oba grada, a srdačan doček pokazao je koliko su važne teme o kojima je progovorila. Predstavljanje u autoričinu rodnom gradu, Slavonskom Brodu, odgođeno je zbog koronavirusa, ali turneja će se nastaviti čim se ponovno otvore knjižnice.
S Brankom Erdelji Štivić razgovaramo o aktualnom trendu literature za treću dob, o neispunjenim željama na koje žene i danas pristaju, o suradnji s urednicom Milenom Benini te o prognozama za doba nakon korone, koje može dati kao iskusna liječnica.
* Romanom ‘Starenje za početnike’ uplovili ste u val literature za treću dob koji je trenutno jedan od dominantnih literarnih trendova u svijetu, primijetila je Martina Petrinjak u razgovoru u Bookari. Jeste li željeli napisati trendovski roman? Koliko ste dosad upoznali stranu literaturu za treću dob?
– Bilješke za roman ‘Starenje za početnike’ počela sam pisati otprilike godinu dana prije odlaska u mirovinu. Namjera je bila pozabaviti se tranzicijom iz statusa radno aktivne osobe u onaj umirovljenički. Taj prijelaz predstavlja ozbiljan izazov i traži sagledavanje važnih životnih elemenata iz nove pozicije, stoga se nije lako pripremiti za taj korak. Može se reći da sam se primarno željela baviti fenomenom početka starenja. Radeći na romanu nisam znala da je to tema jednog od dominantnih literarnih trendova u svijetu, iako sam čitala tople i humoristične, a opet kompleksne romane Frederika Backmana. U romanu se nisam toliko bavila temom propadanja psihofizičkih funkcija koje proces starenja neminovno uključuje, već sam se više bavila traženjem prijelomnog trenutka kad starenje počinje, mogućnostima razvoja i ozdravljenja bliskih odnosa u tom periodu, kao i pitanjima kreativnosti i osobnog rasta u trećoj životnoj dobi.
Promocija u zagrebačkom megastoreu Hoću knjigu
* ‘Starenje za početnike’ ima dvije glavne junakinje, Melitu i Itu, i neobičnu strukturu u kojoj se naracija prekida zamišljenim dramskim scenama dijaloga između Ite i njezinog nogometaša. Pretpostavljate li da i danas, u stvarnosti koja nudi obilje mogućnosti, žene ne žive svoje želje? Zašto su neproživljeni životi više svojstveni ženama nego muškarcima?
– Kroz lik Melite se javlja žena koja nije živjela svoje želje, za razliku od njezinog alter ega, slobodoumne Ite. Iako nam se danas nudi obilje mogućnosti, mislim da žene i dalje svoje želje žive manje nego li njihovi partneri. Razlog vidim u još uvijek dubokim i sveprisutnim korijenima patrijarhata diljem svijeta. S druge strane odgovornost današnjih žena se ogleda u nekoj vrsti samocenzure, gdje one često same sebe stavljaju u drugi plan, čak i u situacijama u kojima to nitko od njih ne traži. U romanu sam se dosta bavila upravo tom temom, propitujući je kroz lik Melite.
* Odnosi u sređenoj obitelji u kojoj su roditelji ostvarili uspješne karijere, a djeca su školovana za zahtjevna zanimanja vrlo se rijetko opisuje kod nas u literaturi. Zašto ste za temu svog roman izabrali krizu u obitelji bez velikih trauma?
– Željela sam prikazati obiteljsku dinamiku naoko sretne i sređene obitelji, bez teških socijalnih ili nekih drugih trauma, zato što je ta dinamika svejedno krhka i izazovna te zato što su međuljudski odnosi u najbližoj obitelji najkompleksniji odnosi koji postoje i nikad nisu jednostavni i laki. Koliko se doista poznajemo, postoji li čitav svemir u glavi nama najbliže osobe u koji nemamo pristup, možemo li uistinu sagledati perspektivu iz koje nas vidi partner ili dijete? Nedavno mi se javio jedan muški čitatelj u pedesetima i rekao kako mu je drago što je imao priliku pročitati roman jer su mu Melitina razmišljanja pomogla da bolje upozna svoju suprugu.
* Jeste li očekivali tako veliku prihvaćenost romana kakva je dočekala ‘Starenje za početnike’? Što u Vašem romanu mogu pronaći žene zlatne dobi, a što mlađe, primjerice, 30-godišnjakinje, koje ga također čitaju?
– Uživala sam u procesu pisanja, osobito u radu s urednicom romana Milenom Benini, iako još uopće nisam znala hoće li knjiga ikad biti tiskana. Kad je nakladnička kuća Beletra odlučila izdati roman, stvari su se počele brzo odvijati, iako i dalje nisam imala pregled nad tim što se događa kad se knjiga jednom nađe na policama knjižara. Svakako sam bila zatečena interesom čitatelja, kako u knjižarama tako i u knjižnicama.
Zrela žena ili žena zlatne dobi može u romanu naći odgovor na pitanje može li se u toj dobi i dalje rasti i stvarati, koja je uloga kreativnosti u svemu tome, te živi li u njoj još uvijek mlada djevojka iz njezine mladosti ili možda mlada djevojka kakva je željela biti. Tridesetogodišnjakinja će možda prepoznati obrasce ponašanja u obitelji, možda obrasce ponašanja svoje majke, a može naći i odgovor na pitanje trebamo li čekati da starenje zakuca na vrata kako bismo te obrasce mijenjali.
S urednicom romana Milenom Benini
* Roman ste napisali potaknuti razgovorima na radionici kreativnog pisanja Milene Benini. Zašto ste krenuli na tu radionicu? Jeste li osjećali potrebu za pisanjem tijekom svoje liječničke karijere?
– Radionice pisanja Milene Benini u organizaciji udruge Nova stranica, bile su izvrsno vođene i organizirane, tako da smo puno naučili i, naravno, kao grupa se zbližili i povezali kroz te tri godine. U procesu smo usvojili mnoge alate koji pomažu pri pisanju, a možda najvažniji poticaji koje smo dobivali odnose se na razvoj vlastitog stila i iznalaženje tema od vlastitog interesa. Pisala sam i ranije, u vrijeme studija, a i kasnije, ali ne sustavno. Najvažnija priprema za pisanje je zapravo čitanje, a to prakticiram cijeli život.
* Kao liječnica, kako ste se prilagodili izvanrednim mjerama propisanim zbog pandemije? Možete li pretpostaviti kakve će promjene pandemija unijeti u našu svakodnevicu? Postali smo svjesniji osobne higijene i higijene okoliša. Koje još pozitivne promjene može donijeti korona?
– Provela sam dva tjedna u samoizolaciji, jer sam se vratila iz inozemstva, a nakon toga je nastalo olakšanje, prvenstveno zato jer nisam bolesna i zato što sam ipak mogla izaći iz kuće, naravno poštujući preporučene mjere. Već sada vidimo da se bilježi manji broj zaraženih i od nekih drugih virusnih bolesti, a što je rezultat u prvom redu higijenskih mjera. Redovito pranje ruku, izbjegavanje rukovanja pri pozdravljanju i poštovanje razmaka među ljudima pri razgovoru bit će novi običaji koji će vjerojatno potrajati dulje vrijeme. Ekološka oporavljivost planeta manifestirana kroz čisto more u venecijanskim lagunama, bebe kornjače na tajlandskim plažama i proziran zrak nad kineskim gradovima, govori nam da ima nade za nas. Hoćemo li i koliko naučiti u ovom zahtjevnom procesu, hoćemo li iz njega izaći s manje pohlepe i manipulacije, a više međusobnog uvažavanja i empatije, poštovanja prirode i ljudi, prihvaćanja različitosti… ostaje za vidjeti.
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Sanja Srdić
