Dom steakova, piva i muškaraca u haljinama…
Kad sam prvi put posjetio Bruxelles, trebala mi je schengenska viza za zemlje Beneluxa. Svojim je bojama blistala u putovnici i često sam joj se pogledom vraćao vrteći taj dragi putnički dokument u rukama. Petnaestak godina kasnije, nakon što je slovenski policajac bacio oko na naše putne isprave, putovali smo tom Europom samo primivši na znanje obavijesti o granicama među državama koje prolazimo.
Bruxelles je, naravno, stanica koju se na tom putovanju ne zaobilazi. U kvartu u kojem smo odsjeli, ljudi svjetlije puti rijetka su pojava, no s tim nikad nismo imali problema. Samo desetak minuta pješice od centra nalazi se Vadimov atellier u zgradi nekadašnje tvornice za koju ne znam što je proizvodila. Uz dom u kojem njegova Maria kuha večeru, radni je prostor tog slikara na čijim se slikama ne bih volio naći. ‘Malo je nered’, slavili su prvi rođendan svog klinca pa je po kutijama pobacano pedesetak flaša u kojima su se do sinoć nalazile sve alkoholne arome svijeta. Ah ti dječji rođendani. Naš se prostrani stan, više nego dovoljan za odmor do sutrašnjeg nastavka putovanja, nalazi odmah do slikarija, mračnih i često morbidnih, ali definitivno zanimljivih. Slike koje je izložio u stanu izabrao je iz nešto manje mračnog dijela svog opusa. Imamo wi fi (najvažniju uslugu koju od stanodavaca očekujemo), ali i Vadimovu preporuku kamo otići zadovoljiti naša briselska očekivanja.
Kratka šetnja do središta grada godi vozačkim leđima, a prepoznavanje ulica i zgrada čini mi zadovoljstvo povratka. No, ovogodišnja posjeta glavnom – Velikom trgu, ali i drugim dijelovima ovoga glavnog europskog grada, ostavlja me ravnodušnim. Kad sam ga prije petnaestak godina vidio prvi put, bio sam oduševljen njegovom veličinom, zgradama, bojama, zvucima… no u ovo kišno predvečerje gotovo ničeg od dojmova zapisanih u sjećanju nije bilo. Ipak, to nas nije spriječilo da odigramo briselski ‘poker’ i osvojimo dobitnu kombinaciju ovog zanimljivog grada: Maneken Pis, belgijski vafli, beef steak i četiri vrste piva. Kombinacija je to zbog koje se isplati zadržati se u ovom multi-kulti gradu.
Turistima iz cijelog svijeta više se nigdje ne čudim, a ne čudim se ni ‘domaćima’ pristiglima iz istog tog svijeta, iako ne razumijem njihovo neprihvaćanje kulture koja je prihvatila njih. ‘Domaćima’ koji odbijaju prihvatiti život što se u Belgiji živi, već sa sobom nose svoje navike, običaje i sustave vrijednosti društava iz kojih su potekli, bez volje za asimilacijom ili bar prihvaćanjem osnovnih društvenih normi nove domovine. Kakvo bih onda rješenje mogao ponuditi? Što god predložio, netko se neće složiti, no nije se rodio koji bi svakome ugodio. Kad bi me sila natjerala da mijenjam sredinu u kojoj živim, smatrao bih pristojnim naučiti jezik domaćina i prihvatiti osnovne vrijednosti društva koje me udomilo, ne zaboravljajući svoje porijeklo, jezik i običaje. Shvaćam i prihvaćam… ima nas različitih.
Benefite susjedstva u kojem smo smješteni ubirem u rano jutro… izlazim, po sistemu ‘eci, peci, pec…’ biram smjer u kojem ću krenuti tražiti kvartovsku pekaru. Nalazim je nakon nekoliko minuta šetnje, pozdravljam plemenske starješine što u haljama sjede na dovratku, uživam u začuđenim pogledima susjeda kupujući od svakog peciva po jedno… dok ne natrpam vrećicu do vrha, potrošivši svega pet-šest eura. Vrijeme je za doručak i polazak prema Atomiumu, još jednom briselskom zaštitnom znaku.
Ta čudesna skulptura izgrađena 1958. godine, izgleda kao netom postavljena među parkove na vrhu brijega. Vrijeme nije naškodilo ni njenom dizajnu, niti materijalu od kojeg je napravljena. Nekoliko fotografija ispred, ispod, prolaz njenim podnožjem, vraćanje do auta i polazak prema Luksemburgu, mjestu (po)podnevnog odmora i točenja goriva prema preporukama mnogih koji su ovuda prošli automobilom.
Vozim i prisjećam se davnog ručka u restoranu smještenom u najvišoj kugli Atomiuma. Gladni i žedni napali smo švedski stol prepun svega pa nakon što smo se dobro ‘natorbali’ dolazi do nas konobar s pitanjem želimo li steak od dvjestopedeset, četiristo ili osamsto grama? Nismo se dali isprovocirati, naručili smo ‘junačke’ porcije.
