Ne, ne radi se o jednom od njujorških kvartova. Jedno ‘a‘ u njegovom nazivu u tom bi slučaju bilo viška.
Haarlem sam smatrao jednim od predgrađa Amsterdama, no došavši tamo uvjerio sam se u ljepotu grada od oko 150.000 stanovnika kojeg bih, u najgorem slučaju, mogao nazvati ‘amsterdamskim satelitom’ jer je od nizozemske metropole udaljen tek dvadesetak kilometara. Taj glavni grad provincije Sjeverna Holandija spojen je sa svojim velikim susjedom cestama, prugama, kanalima… i treba nam samo petnaest minuta brzim vlakom ili nešto malo više autom od jednog do drugog.
Grad po mjeri njegovih stanovnika
Karen više voli Haarlem nego Amsterdam. Ona je fotografkinja, žena, majka, stanodavka… ona i John vlasnici su stana u kojem prebivamo dva naša nizozemska dana. Stan u kojem iz kreveta gledam rijeku Spaarne i jedrilice koje se vežu na molu pred vratima, čekajući dizanje mostova i prolaz dalje, nalazi se na mjestu nekadašnje tvornice čokolade po kojoj je Haarlem poznat. Sad je tu kompleks niskih stambenih zgrada modernog nizozemskog dizajna, novi kvart napravljen po mjeri stanovnika, samo nekoliko minuta pješice od centra… a Willy Wonka živi još tu negdje, nije nestao zajedno s tvornicom.
U hladnjaku apartmana čekala nas je butelja finog vina, ali i četiri mala piva koja su u minuti nestala napojivši žedna putnička usta. Kad smo se navečer vratili, u hladnjaku su ponovno bile četiri flašice istog piva. Volim nizozemske hladnjake.
Vjetrenjača, mlin De Adriaan iz 1779.
Dobar znak da smo u Nizozemskoj je vjetrenjača, mlin De Adriaan (volim i ova njihova razbacivanja samoglasnicima) uz rijeku, na putu do gradskog središta. Prvi put izgrađen 1779., oštećen u oluji pa izgorio, obnovljen je nedavno i daje gradu vizuru koju od njega kao turist i očekujem.
Za dobar gradski dojam brinu se njegovi stanovnici ukrasivši šarene uličice mirisnim cvijećem, drvećem i bršljanom, stvorivši ovdje ugodu življenja.
Bogata ponuda sira na Grote Marktu
Jutarnjom šetnjom upijamo grad koji se još lijeno proteže i bližimo se Velikom trgu (Grote Markt) koji pospance budi svojom šarenom i mirisnom ponudom. Sirevi, kruh i peciva, kobasice i šunke, povrće, cvijeće i pečena riba. Degustacije su uobičajene i dobrodošle jer restorani još nisu otvoreni.
Glavna tema ipak su sirevi. Lokalne vrste Gaude stare od jedne do četiri godine, zatim sirevi crvene, plave ili zelene boje (neočekivano dobrih okusa), sirevi nesebično nadjeveni tartufima… svi nam ih nude na probu, a mi smo odgojeni tako da probu ne odbijamo pa probamo neke jednom, a neke i sedam-osam puta. Odlučujemo se za nekoliko vrsta i veselimo se njihovim okusima po povratku kući.
Kišica nas vraća pod krov gdje ćemo malo odmoriti i skupiti snage za večernji izlazak u Amsterdam. Karen i John nas upozoravaju na dolazeću ‘Code Red’ oluju s kišom i vjetrom koji će puhati preko sto kilometara na sat. ‘Pa što!’ – odgovaram – ‘Kod nas bura puše i jače, nije to ništa!’ Neustrašivi, poput nama dragih stranih turista u japankama na Biokovu i Velebitu, krećemo prema obližnjem Zandvoortu, vjetrovitom surferskom raju na obali Sjevernog mora.
Najjača srpanjska oluja u Zandvoortu od 1901.
To, do prije stotinjak godina ribarsko mjesto, danas je omiljena destinacija lovaca na vjetar i zaljubljenika u automobilske brzine. S lijeve je strane veliki automotodrom, a s desne pješčane plaže, terase… i podivljali ocean koji se ljutito diže i valovima od pet metara napada obalu kraj koje se zaustavljamo. Prvi pokušaj izlaska iz automobila završava neslavno – nemam snage otvoriti vrata protiv vjetra. Ipak izlazimo, dok u nas udara najjača srpanjska oluja od 1901. godine do danas. U mojoj hrabroj usporedbi najave oluje s našom burom, zaboravio sam da, za razliku od bure koja puše s kopna na more, ovaj ludi vjetar puše s pučine i vodoravno nosi kišu, morsku sol, pijesak s plaže, kape, marame i ljude koji ne stoje čvrsto. U nekoliko minuta potpuno smo mokri, a i dosta nam je uživanja u prirodnom ‘pjeskarenju’ i sjevernomorskom peelingu. Trčimo nošeni vjetrom do auta i uživamo u zaklonu limene kabine, vozeći se kroz mjesto natrag prema Haarlemu. Surferi se, umjesto na plaži, skupljaju po birtijama i samoposlugama, a ja ipak ne stajem ugledavši knjižnicu koju bih rado posjetio u nekim drugim uvjetima.
Posljedice Code Red oluje
Snage ove naše oluje nismo bili svjesni sve dok na povratku, na cesti kojim smo se nedavno provezli, nismo ugledali drveće, stabla iščupana iz zemlje, slomljene grane razbacane uokolo i policiju koja je cestu prema Zandvoortu zatvorila i propušta samo vozila u povratku gdje vozimo slalom kroz zelene prepreke tužnih stabala.
Tresemo se mokri od hladnoće i veselimo suhoj odjeći, toplom stanu i obećanom gradu Amsterdamu.
Kad bih morao birati nizozemski grad u kojem ću živjeti, izabrao bih Haarlem, poput Karen koja je njime zamijenila svoj rodni London.
Amsterdam je dovoljno blizu da u njega ‘skoknem’ kad poželim. I… ovo ‘a‘ viška, u Haarlemu tako dobro zvuči.
