U svojevrsnom vinskom viaggiu po Dalmaciji došao sam i do Imotskog, točnije Imotske krajine. Veliko Imotsko polje i bregovi koji zatvaraju kotlinu, stoljećima su zasađivani trsovima i slove kao stari vinski kraj. Nekadašnji veliki agrokombinat Imota proizvodio je na milijune litara vina, najviše kujundžuše, uglavnom osrednje ili loše kvalitete. Zadnja dva desetljeća ta proizvodnja, prvenstveno kod individualnih proizvođača, dignuta je na razinu ocjene vrlo dobar a ponegdje i odličan. Nekada nepitka kujundžuša danas je vino koje može ravnopravno stati uz bok dvije najpoznatije i najraširenije bijele vrste u Hrvatskoj – malvazije i graševine.Što se dogodilo? Vinarima ovoga kraja na čelu s Grabovcem postalo je jasno koliko puno moraju mijenjati rad u vinogradima, a pogotovo u podrumarstvu. Podrumarstvo je bilo veliki problem u cijeloj Dalmaciji. Danas je, kako mi kaže Domagoj Matković, kojega sam prvoga posjetio, više od dvadeset ozbiljnih proizvođača vina a prije dvadesetak godina bila su trojica uz već spominjani kombinat. I što je još važnije, iz godine u godinu taj se broj povećava.

Vinarija Matković nalazi se u mjestu Grubine, nadomak Imotskom. Priča mi Domagoj da je prije dvadesetak godina naslijedio trgovinu svojega oca i kako on to lakonski kaže – naravno propao. Godina je bila 1998. Možda i nije sasvim propao, ali je iz razgovora sa prijateljima shvatio kako su došla neka druga vremena i da je sada vino u điru. Nagovarali su ga, a njemu nije puno trebalo da krene. Počeo je sa sadnjom loze, polako povećavajući površinu do današnjih 5000 trsova ali i suradnje s kooperantima, što mu u konačnici donosi godišnju proizvodnju oko 35.000 litara. U novije doba kupuje grožđe i u Slavoniji i proizvodi chardonnay. U vrijeme kad sam bio kod njega, imao je još oko 7000 litara.

Dolazeći u Grubinu zatekoh Matkovića u partiji šaha, kojega očigledno jako voli, s Ikom Buljanom našijencem iz Amerike. A šah dobro igra i sa vinima… Desetine i desetine priznanja dobio je do sada za svoje Kujundžuše i za crnu mješavinu Krč. Na mostarskim festivalima vina, Sabatinama, GAST-u u Splitu, ne zanemarujući ni lokalna natjecanja u Imotskom, počevši od 2001. i prvoga priznanja za Kujundžušu i 2003. prvoga zlata za Krč – uspio je nagradama, plaketama, medaljama i peharima prekriti zidove kušaonice. Kaže mi da zadnje tri godine i ne ide na natjecanja, jer nema više mjesta za priznanja. To vam je Matković, ako i nije istina, dobro zvuči… Naglašava da je od starta krenuo s modernom tehnologijom prerade grožđa, hlađenjem, selekcioniranim kvascima i hranom onako kako ‘bog zapovijeda’. Što se tiče staroga vina, tj. zaliha, toga nema osim malo u arhivi. Kako će u šali kazati, najstarije je ono prošlogodišnje. Prošle 2015.., u tuči koja je poharala imotska polja, stradao je i njegov vinograd, shiraz najviše. Ova godina je, sada, početkom kolovoza još dobra. I neka ostane takva.

Zanimljiv potez je kupovina chardonnaya s kojim je upotpunio ponudu bijelih vina, uz kujundžušu i okatac bijeli. Ne bih se iznenadio da ovaj Imoćanin iz inata zasadi ili kupi graševinu i da na našoj najbrojnijoj vrsti pokaže kako i u Dalmaciji ‘raste’ dobra graševina. Jer ta je sorta zadnjega destljeća prevladala u ponudi bijeloga vina na cijeloj obali i otocima.

Opraštamo se od Domagoja i krećemo preko znamenitog Kamenog mosta prema Glavini Donjoj, gdje je vinarija Šimunović. Tihomira Šimunovića sam upoznao na jednom od prvih Dalmatia Wine Festivala u Makarskoj. Simpatična osoba, herkulovskog izgleda, koji tek umekšavaju naočale koje ponekad nosi. On i njegova supruga Nada uspješno brode ne baš mirnim morem dalmatinskoga i hrvatskog vinarstva. Vlastite vinograde počeli su podizati 2005. Na površini od 1,5 hektaraa zasađeni su trsovi kujundžuše, vranca, merlota, trnjaka i cabernet sauvignona. Prvo priznanje OPG-u Nade Šimunović stiglo je već 2008., a onda i ponovljeno na Sabatini 2010. godine zlatom u kategoriji otvorenih crvenih vina. Bila je to mješavina crni Šimun. Idućih godina priznanja su dolazila na lokalnoj razini u Imotskom, Mostaru, Sabatinama i u Splitu na GAST-u 2011., Šimunovićeva etiketa je šampion dizajna. Nije samo crni Šimun pozlaćen. Kujundžuša barrique je dobila zlato 2011., potom i 2014., a oba ta vina iz 2015. ocijenjena su vrunskim od Ministarstva poljoprivrede. Dakle, uspjeha ima, površine su povećane na 5 hektara s oko 25.000 trsova. Već spomenute vrste, nadopunjene su sadnicama chardonnaya, žilavke, pošipa i shiraza.

Izgradio je veliki podrum s kušaonicom za pedesetak osoba. Kaže mi Tihomir da je kušaonica zapravo najisplativija. Tu se ugošćuju grupe vinoljubaca, promovira se vlastito vino, utrži se posluživanjem i prodajom vina na vlastitom pragu. Nada i Tihomir imaju četvero djece, a drugi po uzrastu Ante, pohađa Srednju poljoprivrednu školu u Kaštelima i na putu je da jednoga dana zamijeni oca na poljoprivrednom gospodarstvu. Već sam spominjao prošlogodišnje nevrijeme sa tučom u kojem je stradalo oko polovica Šimunovićevih loza. Proglašena je i elementarna nepogoda, ali elementarne isplate štete nema ni do danas. To su pravi problemi, a o europskim poticajima OPG-ima da ne govorimo. Misli li netko o tome? I da ne završim dio o Šimunoviću u tmurnom tonu, samo da napomenem, ako prolazite ovim lijepim dijelom Hrvatske, posjetite Šimunoviće u Glavini Donjoj, jer ćete biti ljudski ugošćeni i piti vrhunska vina.

Posljednji vinar kod kojega sam bio na jednodnevnoj ekspediciji po Imotskom i okolici bio je Ante Grabovac u Prološcu Donjem. Grabovac je najveće vinarsko ime ovoga kraja i velikoga dijela srednje Dalmacije. Uz Grabovčevu obitelj vežu se podaci o proizvodnji vina još od 1812. godine. Početak ove danas najveće vinarije s novom velikom moderno opremljenom kušaonicom datira iz 1992. godine kada je počela sadnja novih 6 hektara vinograda. Godinama su znane etikete crnog vina Modro jezero i Modro jezero barrique, neizostavna kujundžuša, sivi pinot, a odnedavno i neuobičajena kombinacija pošipa i žilavke, koja i nosi upravo takvo ime. Grabovac je prvi u Dalmaciji počeo proizvoditi pjenušce – bijeli i rose. Ponudu uspješno širi u vlastitim prodavaonicama u Makarskoj i Dubrovniku. Kaže jedna izreka ‘ima se, može se’. Primio je mog prijatelja Ivana Bartulovića i mene u estetski privlačnoj kušaonici i naglasio da njemu reklame ne treba te da je bolje da dam više prostora drugim vinarima iz ovoga kraja. Poslušao sam ga. Na degustaciji smo probali pet-šest vina i pjenušac te se ubrzo oprostili od Grabovca koji je morao na put u Makarsku. Za poputbinu smo dobili bocu Pošip Žilavke iz 2015., koju namjeravam sačuvati do kraja desetljeća.

Eto tako izgledaju dojmovi kod ove trojice vinara, a u idućoj skitnji ovim dijelom dalmatinskoga zaleđa na redu su: Jerković, Sušić, Rebić, Buljan… Do tada živi i veseli bili!

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić