Prometna nesreća, bijeli veo i ruševine drevne Salone na naslovnici romana ‘Potrgani veo’ obećavaju dramatičan zaplet, a kako je riječ o novom ljubavnom romanu Kate Mitchell, publika može biti sigurna da roman ima sretan kraj. ‘Potrgani veo’ još je jedan ‘dalmatinski ljubavni roman’ spisateljice koja ima krug stalnih čitateljica i na našoj izdavačkoj sceni i uspješno konkurira stranim autoricama ljubavnih romana, no za razliku od njih bavi se nama bliskim obiteljskim dramama i odnosima. Kate Mitchell svoje romane smješta u poznato okruženje, nerijetko opisujući svima nam dobro poznata mjesta na obali, prirodne ljepote ili pak povijesne vrijednosti. S Katom Mijić, spisateljicom koja piše pod pseudonimom Kate Mitchell, razgovaramo o očekivanjima od novog romana, zavičaju i sretnim krajevima u romanima i u životu.
Kata Mijić – Kate Mitchell: Novi dalmatinski ljubić ‘Potrgani veo’
* U romanu ‘Potrgani veo’ opisujete suvremenu djevojku koja samouvjereno vodi svoj život i odlučuje udati se bez pristanka roditelja, ali ipak bira tradicionalni simbol vjenčanja – bijeli veo. Zašto ste izabrali takav, tradicionalan motiv romana i istaknuli ga u naslovu?
– O vjenčanju maštamo od doba ranog djevojaštva i vjerujem da je u tim snovima veo neizostavan. Koliko god bili moderni, tradicija se provlači kroz naš život. Glavna junakinja se željela udati bez pristanka roditelja, ali je ipak izabrala veo koji u ovom slučaju označava čistoću jedne posebne ljubavi, mladosti, a nekad je obilježavao čistoću tijela. Samim odabirom vela, daje se naslutiti da ona vjeruje u tu ljubav, da je ta ljubav za nju čista i da ništa ne može poljuljati njezinu vjeru u tu ljubav.
Naslov ‘Potrgani veo’ upućuje na probleme na koje će naići, jer koliko god mi voljeli i bili voljeni, sama ljubav nije dovoljna za sreću. Trenutci mijenjaju sudbinu i odlučuju kamo će nas život odvesti. U romanu dolazi do prekida veze između glavnih likova, ali ne zbog pomanjkanja ljubavi, već zbog prevelike ljubavi. Pustiti nekog koga voliš cijelim svojim srcem samo da ne gledaš kako voljena osoba pati, to je ona ‘prava ljubav’ kojoj svi težimo. Ponekad u najboljoj namjeri donesemo odluku koja nije ispravna, ali nam se u odlučujućim trenutcima čini kao jedina moguća, jer trebamo izgubiti ono što imamo da bismo to znali cijeniti kada se ponovno vrati u naš život.
* ‘Potrgani veo’ vodi dvije životne priče. Djevojka koja je prije dvadeset godina otišla od kuće jer nije željela pristati na pobačaj danas je odrasla žena koja je naučila opraštati, unatoč teškoćama kroz koje je prošla. Oprost, pomirenje i razgovor na kraju ipak zavladaju. Mogu li nam ljubavni romani pomoći da upoznamo oprost, razgovor i prihvaćanje stavova drugih, pa ih lakše prihvatiti i u stvarnom životu?
– Volim uplesti dvije životne priče u svoje romane. Volim naglasiti tu razliku koju donosi zrelost, naspram mladosti i naivnosti. Djevojka koja je prije dvadesetak godina otišla od kuće jer je bila trudna, majka je glavnog junaka. Njezini su imali drugačije planove s njom i ona ih je suočila s razočarenjem s kojim se oni nisu znali nositi. Nisu imali loše namjere, osim poštedjeti je dodatnih poniženja i teškog života, ali nisu oni smjeli odlučivati, već žena koja nosi život u svojoj utrobi. Bez obzira na cijenu, ona odlazi od kuće, trudna i bez ikakvih sredstava. Nakon rušenja mostova iza sebe, teško je graditi novi i vratiti se. Onaj prvi i presudni korak je možda najteži, a ona nije imala hrabrosti napraviti ga. Uvidjela je koliko je izgubila zbog svoje tvrdoglavosti, zbog nedostatka komunikacije. Onaj prvi val ljutnje odavno je prošao, ali ostalo je izgubljeno vrijeme koje su mogli provesti zajedno, a nisu. Svaki sukob traži priliku za oprost, jer kad-tad shvatimo da griješe obje strane, a ne samo jedna. Ponos i tvrdoglavost često su velika prepreka, a ja nastojim ukazati da samo nekoliko riječi može riješiti sve ono za što smo mislili da je nerješivo, pogotovo u obitelji. Nema smisla živjeti u tuzi, sami nositi svoj teret kad ga možemo podijeliti. Obitelj ima snagu oprosta, jer ta posebna ljubav ni u jednom trenutku nije bila niti će ikada biti upitna.
U romanima ne pišem o lijepom životu, ja pišem o ‘životu’ kakvog živimo, a to znači da ćemo naići na mnoge probleme, na situacije koje će nas slomiti, ali sve se može riješiti uz malo truda i kompromisa. Volim poslati poruku svojim čitateljicama da ne treba gubiti nadu čak i onda kada mislimo da je nema. Kako trenutci mogu promijeniti život na lošije, isto tako mogu i na bolje i na to želim ukazati.
* Prema vašoj želji, na naslovnici je fotografija Solina koju je izdavaču ustupila Turistička zajednica grada Solina, budući da Solin kao arheološko nalazište ima važnu ulogu u romanu. Zašto se u svojim ljubavnim romanima sve češće bavite zavičajem? U romanu ‘Uvale boli i ljubavi’ bavili ste se rasprodajom starih dalmatinskih kuća, a u prošlogodišnjem ‘Okovanom srcu’ tema je iseljavanje.
– Naša je sredina bogata prirodnim ljepotama, tradicijom i poviješću, a ljudi su dio te povijesti. Želim istaknuti ono što nas okružuje, jer je većina slijepa za to. Sve uzimamo ‘zdravo za gotovo’ a ne bismo trebali. Ne trebamo odlaziti diviti se ljepotama drugih zemalja, ako nismo upoznali svoje, što često radimo. Ljudi dolaze iz raznih krajeva svijeta da bi vidjeli što mi imamo, a koliko nas je uzelo slobodan dan i otišlo razgledati svu tu fascinirajuću ljepotu u našoj okolini? Ne slobodan dan, trebale bi nam slobodne godine!
Stara Salona oduvijek me je fascinirala. Te ruševine su nekad bile grad, to kamenje je nekad bilo dio nečijeg doma i kad bi ono znalo pričati, što bi nam ispričalo? Mistika prošlih vremena me oduševljava. Na samo korak od Stare Salone su moderne zgrade. Mi smo narod s poviješću, a to trebamo isticati, isto kao što treba isticati i tradiciju koja pomalo pada u zaborav ili se prilagođava novim vremenima.
Svakako sam zahvalna Turističkoj zajednici grada Solina jer mi je velikodušno izišla u susret i ustupila fotografije od kojih je jedna od tih na naslovnici knjige. Tek sam načela temu Salone, i imam se namjeru pozabaviti tim zidinama u još kojem romanu. U Solinu sam živjela dobar dio života, moja djeca su Solinjani, to je grad koji za mene ima poseban značaj, ali samo mrvicu više od drugih gradova koji me okružuju.
U svojim romanima volim se baviti zavičajem. Mislim da bismo našu tradiciju i ljepote koje nas okružuju trebali mnogo bolje iskoristiti. Moj podsjetnik na neka drukčija vremena su dvije stare zemljane bakre koje sam uzela sa sela ju svoj stan. Svaki put kad ih pogledam, znam tko sam i odakle dolazim. Te bakre su za mene pojam zajedništva koje je gotovo nestalo. Jer u današnjim vremenima se pokazuje tijelo, a skriva duša. Nema više zajedništva, a ja žalim za vremenima kada nije bilo tako.
Problem prodaje starih kuća osobno me teško pogađa, kao i iseljavanje. Zato pišem o našem ‘malom čovjeku’ i velikim ljubavima u nemogućim situacijama. Neke stvari ne bi trebale imati cijenu, ali sami smo je odredili. Postali smo borci u areni. Tek će nam rijetki udijeliti osmijeh, svi se ponašaju kao da nose sve brige svijeta. Treba biti jači od svega što nas tišti, jer mrzovoljnim licem ništa nećemo promijeniti.
* Roman ‘Okovano srce’ predstavili ste prošle godine u Knjižnici Marka Marulića pred brojnom publikom. Kako vas Split i Kaštela prihvaćaju kao spisateljicu? Kako vas inače prihvaća naša publika, naviknuta na strane pisce?
– Da, predstavljanje ‘Okovanog srca’ u knjižnici Marko Marulić za mene je bilo doista emotivno iskustvo. Kad stanete ispred nekoliko desetaka ljudi koji su tu zbog tebe i onog što radiš, to te ispuni ponosom, ali i poniznošću i zahvalnošću. Oni su dokaz da idem pravim putem, to su moji čitatelji zbog kojih ću se truditi koliko god mogu da ih ne iznevjerim. Split me je prihvatio, kao i Kaštela, toliko da me zovu ‘naša Kate.’ Pišem o našoj zemlji, o našim običajima, o dišpetu dalmatinskih ljudi, o našem naslijeđu, materijalnom i nematerijalnom, a to je blisko našim ljudima. Nijedna američka spisateljica ne može opisati naše ljude kao što može naš pisac. Ovdje se treba roditi i živjeti da bi se uvjerljivo opisalo ono što je karakteristično za naše podneblje. Imam puno ideja i puno sudbina, bit će puno i ako napišem samo dio toga.
Naše pisce treba podržati, motivirati i u tome vidim malen pomak, iako smo daleko od onoga kako bih željela da bude. Naše je uvijek naše i toga bi se trebali pridržavati u svemu. Koliko god malen bio moj doprinos tome, ja se barem trudim, a ni to nije zanemarivo.
* Često opisujete teške ljudske sudbine koje ipak vode sretnom završetku. Koliko u stvarnom životu vjerujete u sretne završetke i stremite li prema njima?
– Svatko tko je pročitao barem jednu moju knjigu, zna i odgovor na to pitanje. Naravno da vjerujem u sretne završetke. Da ne vjerujem, ne bih ni pisala o njima. Ne mogu pobjeći od onog što jesam, jer je svaka knjiga preslika moje nutrine, moje vjere i svega onog što ja jesam. Od toga ne mogu, ali i ne želim pobjeći. Ono sam što pišem i sad možete sami prosuditi tko sam – spisateljica koja ima dovoljno godina da uvidi probleme oko sebe i mnogo loših iskustava koja su je oblikovala. Ni kad mi je bilo najgore, nisam odustajala. Padala bih, ustajala, ali išla sam naprijed i došla sam do cilja. Nije li to najvažnije? U nama se nalazi nevjerojatna snaga, nesalomljiv duh i mi ga mislima možemo potaknuti da se uzdigne. Ne smijemo pokleknuti ni pred čim. ‘Ako nam Bog zatvori vrata, otvori prozor’ – ta rečenica govori da uvijek postoji izlaz. Vjeruj, moli i nadaj se najboljem, to je moj životni moto, a tako i živim.
Sandra Pocrnić Mlakar
