Otkako joj je prije petnaestak godina prva priča objavljena u tada vrlo čitanom ženskom časopisu Mila, Ljiljana Matković ne prestaje pisati. Vještinu pisanja usavršavala je i na radionicama u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu, u čijem je izdanju 2010. objavljen njezin autobiografski roman ‘Muška krv’. Roman je ostvario izniman uspjeh kod čitatelja i kritike, a uvršten je i među finaliste za književnu nagradu Fran Galović. Ljiljana piše i ljubavne romane koje objavljuje u tjedniku Gloria, a do sada ih je napisala preko sedamdeset. Njezin prvi kriminalistički roman bit će spreman na jesen, a trenutačno se bavi istraživanjima za knjigu o nekoliko osječkih obitelji čija sudbina se na neobičan način isprepliće od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata.

Vaš roman ‘Muška krv’ objavljen je 2010. godine, a često ga se i danas spominje na književnim okupljanjima i čitanjima. U čemu je tajna popularnosti te autobiografske priče o odrastanju?

Tajna je u tome što nema tajne i prepoznaje se istina. Štivo je puno više od običnog svjedočenja jednog odrastanja, a ispod prividne lakoće čitanja pronalaze se slojevi koji tematiziraju niz okolnosti uvjetovanih tadašnjim društvenim i socijalnim prilikama određujući pojedinca. Priča se dogodila stvarnoj obitelji, a likovi imaju svoja prava imena. Kroz odrastanje djevojčice mijenja se i način percepcije društvenih prilika dajući nam do znanja koliko je djetinjstvo važan dio života, iako dok smo djeca nemamo ni kritički ni objektivan odnos prema onomu što proživljavamo. Iako je tekst napisan na temelju sjećanja, u njemu je jasna percepcija stvarnosti s pet, deset i dvadeset godina. Zanemari li se činjenica da je roman autobiografski, onda čitamo priču o ljubavi, odrastanju, patnji i prevladavanju životnih prepreka shvaćajući da su one tu kako bismo ih riješili, a ne očajavali i da za svaki problem postoji rješenje. Isto tako je vidljivo da je meni kao piscu bio važniji tekst od neke vrste korektnosti prema likovima i oni nisu literarno dotjerani nego stvarni. Nemoguće je prenijeti sve kutove istine, pa nisu svi zadovoljni načinom na koji sam ih vidjela u vrijeme odrastanja, jer najveći dio njih su ljudi koji su pročitali knjigu i svatko od njih ima svoj kut gledanja. Čitatelj kojega ne zanima ništa o meni i usmjeren je isključivo na tekst, neprocjenjivo je bogatstvo, a upravo od njih dolaze pozitivne kritike.

Izjavili ste da je roman ‘Muška krv’ osobito dobro prihvaćen kod muškog dijela čitatelja. Što mislite, zašto je tomu tako?

Ne znam točno, ali čini mi se zbog odnosa između djeteta i oca koji je temeljen na povjerenju. Odgoj pun ljubavi uvijek ima smisla pa čak i kada  je društveno neprihvatljiv, a povjerenje je temelj svakog odnosa, pa tako i povezanosti između oca i kćeri. Da je muškarcima zanimljiv shvatila sam kada se ‘Muška krv’ našla među finalistima za nagradu Fran Galović, gdje su uz ‘Mušku krv’ bile knjige naših istaknutih pisaca kao što su Miro Gavran i Ludwig Bauer. Bilo je to prekrasno društvo kako za moju knjigu, tako i za mene osobno. Pitanja iz publike dolazila su od muškog dijela čitatelja i iznenadila sam se koliko su dobro razumjeli sve što je ostalo između redova romana, sve ono što oca čini ocem i miče stigmu s majke kao najvažnije osobe u životu kćeri. Na apstraktan način moj otac je, bez obzira što je desetljećima mrtav, kroz ‘Mušku krv’ ovdje, prisutan, on nije umro, jer kraj dolazi sa zaboravom, ali i danas ću se, naiđem li na problem, upitati što bi mi on rekao.

Bili ste među prvim polaznicima Centra za kreativno pisanje u Zagrebu. Što vas je te 2007. navelo da krenete na radionice i koliko su vam one i njihovi voditelji pomogli da izbrusite tu vještinu?

Polaznici su jedni drugima dragocjenost, najbolji kritičari, a vrsni voditelji ih usmjeravaju u oblikovanju, strukturi teksta, opisu likova i prevladavanju protoka vremena. Pisanje je zanat koji se uči. Kada savladate tehničke vještine zanata, lakše nastavljate primjenjivati vlastite kreativne ideje, učite se pokoravati disciplini forme i bez zadrške brišete dijelove koji se vama čine najboljima postupno shvaćajući da ne pišete tekst zbog sebe, nego zbog čitatelja i pri tome morate misliti na ono što je čitatelju zanimljivo. Činjenica da su mnogi polaznici objavili svoje tekstove, dobili priznanja i nagrade dovoljno govori o tome koliko su radionice korisne. Mislim da nikada neću prestati biti polaznik neke od radionica, jer su između ostalog i poticajne, uče vas da se mora i čitati, jer nema pisanja bez čitanja i nisam još stigla upoznati sve tajne ovog prekrasnog zanata. Već od prve radionice moji ljubavni romani postali su bolji, dobila sam književnu nagradu za najbolju dramu, treću nagradu za roman i niz nagrada i priznanja za kratke priče. ‘Muška krv’ i roman ‘Kroz Korizmu’, koji je prošle godine dobio nagradu Pasionske baštine, nastali su kroz radionice od prve do zadnje stranice.

Pišete ljubavne romane koji se dugi niz godina redovito objavljuju u tjedniku Gloria. Koliko ima istine u tome da su ljubići daleko komercijalniji u odnosu na sve ostale žanrove? Je li razlog isključivo taj što knjige i časopise većinom kupuju žene?

Ne razmišljam o komercijalnoj strani i moglo bi se razgovarati šire o toj temi, jer sve što čovjek radi s puno truda i strpljenja prije ili poslije se materijalizira. Objava mog prvog ljubavnog romana jedan je od najljepših dana u mom životu. Bilo je to prije trinaest godina i više ih ne brojim, ali ima ih preko sedamdeset. Činjenica je da nas ljubav čini boljima, spretnijima, preobražava nas i sve što znamo ili umijemo bez ljubavi ne vrijedi ništa. Zato ljubavni romani imaju široku publiku i zbog publike koja ih čita uživam pišući ih i ne mislim pri tom na komercijalni dio. Zarada je u svakom slučaju puno niža od one s mojih početaka, ali ih neću prestati pisati sve dok imaju svoje čitatelje, jer postoji još puno ljubavnih priča koje bih voljela ispričati.

Događa li vam se da se ljudi iz vaše blizine prepoznaju u nekima od vaših likova? U kojoj mjeri, i da li uopće, vam stvarne situacije ili događaji posluže kao podloga za pisanje fikcije?

Temelj svih mojih tekstova, pa tako i ljubavnih romana je istina, a fikciju dodajem tek kao začin. Ljubav je svuda oko nas i teme se same nameću. Svaka osoba koju upoznam za mene je dar, ali pišem i o ljubavima kojih više nema i onima koji češće kreću iznova jer vjeruju da su samo počeci lijepi. Uvjerena sam da je ljubav pokretač svega i vidim ju svuda oko sebe, stoga lako i s velikim zadovoljstvom pišem o njoj. Mnogi se prepoznaju u mojim romanima, a nerijetko imaju i svoja prava imena. Ima i onih koji mi ispričaju priču samo da bih ju pretočila u roman, što je za mene uvijek izazov.

Katkad objavljujete i pod pseudonimom. Osjećate li se tako slobodnijom dok pišete ili je razlog tomu nešto posve drugo?

Ne pišem pod pseudonimom, ali moje ljubavne romane u beogradskom izdanju Glorije objavljuju pod imenom Lilian Metkins, koje sam zato uzela kao svoje fejs ime. Uvijek se osjećam slobodnom i odlično se snalazim u svojoj koži, a to znaju sve meni bliske osobe, ali i oni koji su pročitali ‘Mušku krv’, pa sam se pseudonimom poslužila samo jedanput. Bilo je to prije petnaestak godina, u samim počecima pisanja, jer sam bila uvjerena da mi neće ponovno objaviti priču u časopisu Mila, koji je tada bio izuzetno čitan ženski časopis.

Trenutačno pišete vaš prvi kriminalistički roman. O čemu je riječ i kada ga planirate objaviti? Namjeravate li i u tu priču utkati pokoji autobiografski element?

U kriminalističkom romanu svi likovi su stvarni, ali sam ubojstvo stavila u drugo, meni poznato okružje, dok sam u tekstu narator. Slijedi još jedno čitanje i mislim da će biti spreman do jeseni, a onda ćemo vidjeti s izdavačem kada će biti tiskan. Roman trenutno miruje kako bih prije zadnjeg čitanja jasnije vidjela pogreške. Već sam počela s istraživanjima za roman koji još nema naslov, ali pratit će nekoliko osječkih obitelji čija sudbina se na neobičan način isprepliće od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Bit će to opsežna knjiga i nadam se da ću je uspjeti smjestiti na petstotinjak stranica. Jedva čekam da započnem pisati taj novi tekst, jer se godinama priprema u mojoj glavi. Pokušat ću između zanimljive i stvarne fabule pokazati da se nekoliko potpuno različitih kulturnih pripadnosti itekako mogu povezati i da bez obzira na različitosti ipak nisu u suprotnosti kako se na prvi pogled čini. Nadam se da ću poput kuhara koji dugo drži namirnice u pacu, iskoristiti sve činjenice koje godinama čuvam u mislima i pretvoriti ih u poslasticu za čitatelje.

Razgovarala: Renata Cisar / Foto: FAMA i privatni album