U četvrtak, 19. svibnja (19 sati), u Izložbenom prostoru Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica otvara se izložba ‘Graditeljski odjeci Translajtanije: Mađarska arhitektura 19. i početka 20. stoljeća na hrvatskom tlu’.
Ferenc Pfaff, Glavni željeznički kolodvor u Zagrebu, 1890.-1892., Foto: Dragutin Gorjanović Kramberger, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
Izložba se održava u sklopu Dana mađarske kulture u Velikoj Gorici. Nastala je u sklopu bilateralnog znanstvenog projekta ‘Arhitektonski susreti Hrvatske i Mađarske: Modaliteti strukovne razmjene znanja, 1900.–1945.’, a realizirana je u suradnji Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica i Instituta za povijest umjetnosti. Autor i kustos izložbe je Boris Dundović.
Izložba se temelji na autorovu višegodišnjem znanstvenom istraživanju mađarsko-hrvatskih kulturnih veza i njihova odjeka u izgrađenom okolišu. Vremenski okvir izložbe ujedno je i umjetnička sinteza osam stoljeća dugoga bliskog monarhijskog suživota mađarske i hrvatske kulture, koji je upravo u nagodbenom razdoblju Austro-Ugarske doživio svoj vrhunac. U sklopu Dana mađarske kulture 2022. godine, ovom izložbom predstavit će se bogato naslijeđe ugarske arhitekture na našem tlu, ali i učiniti doprinos razumijevanju snažne baštinske isprepletenosti dva naroda.
József Hubert, Austrougarska banka u Rijeci, 1913.-1914., Foto: Paolo Mofardin, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
Istražena arhitektonska ostvarenja svojim su smještajem, brojnošću i namjenom vodila ka definiranju četiri tematske cjeline izložbe – Rijeke i Zagreba kao dvije metropole u nastajanju, zatim manjih gradova tada provincijskog karaktera te naposljetku dvoraca i kurija kao produkata specifične ladanjske kulture. U pojedinim tematskim cjelinama naglasak je stavljen na prijenos znanja, arhitektonske prakse toga vremena, a posebice na pojedine oblikovne značajke koje predmetnu arhitekturu izdvajaju i čine jedinstvenom.
Iako je uglavnom riječ o vodećim ugarskim arhitektima 19. i početka 20. stoljeća, razdoblja koje je dobro istraženo u mađarskoj povijesti arhitekture, njihova se uloga integrira u novu problemsko-tematsku istraživačku cjelinu koja pojedinačne autorske opuse sagledava s pozicije prijenosa na hrvatsko tlo.
Izložba otvara pitanja valorizacije tih projekata kako unutar pojedinih autorskih opusa, tako i u odnosu perifernog, rubnog djelovanja arhitekata izvan urbanih centara moći.
Henrik Böhm, Trgovački kasino u Čakovcu, 1903.-1904., Foto: Boris Dundović
Korpus arhitekture mađarskih arhitekata na tlu Hrvatske, usustavljen za ovu izložbu, jasno pokazuje kako je riječ o realizacijama koje odražavaju različite stupnjeve arhitektonskog doprinosa, od veličine samih zdanja i smještaja, preko odabira povijesnih i drugih stilova, do društvene i kulturne uloge.
Odabir stila uglavnom je pratio namjenu zgrade, a projektantski trendovi – uključujući i primjenu tada najsuvremenijih prostornih i tehničkih rješenja građevina – u skladu su s onodobnim tendencijama, bez vremenskog odmaka naših prostora od Budimpešte.
Pažnje je vrijedna činjenica da se većina arhitekture realizirane u ovom razdoblju i danas koristi za iste ili srodne namjene. Izvedba radova često je prepuštana većinom lokalnim graditeljskim poduzećima, čime je bila ostvarena izravna suradnja mađarskih projektanata i hrvatskih građevinskih poduzetnika. To, međutim, nije bio jedini modalitet suradnje jer u to doba arhitekti međusobno surađuju i kroz rad strukovnih udruženja i posredovanjem stručnih putovanja na kojima mađarski arhitekti upoznaju hrvatsku povijesnu i onodobnu arhitekturu.
G. G.
