Mirisi Božića u Konavlima

Moja višegodišnja težnja da u poslijebožićno vrijeme posjetim taj poljoprivredno turistički dragulj našega juga, napokon se ostvarila protekloga vikenda na 11. Mirisima Božića u Konavlima. Zahvaljujući gosparu Andri Crviku i Perici Pušiću, pročelniku za razvoj, gospodarstvo i fondove Europske unije u općini Konavle, četiri sam dana imao prigodu upoznati mirise, ali i različite okuse hrane i vina u tom Misiru našega juga.U Cavtatu me dočekao legendarni konavoski vinar Andro Crvik. Rekoh mu da me njegovo vozilo podsjetilo na Ben Quickov kamionet iz prve američke sapunice ‘Dugo toplo ljeto’, na TV Zagreb potkraj 1960-ih. Kaže mi da nije gledao, a sada mi je i jasno, tko bi bio zasadio i brinuo se o vinogradima da je gledao televiziju. Prve priče te večeri u hotelu Konavle, u Čilipima, bile su posvećene udruzi KOKAM (Komajska kalaška mornarica), osnovanoj još 1978. godine. Ta udruga šaljiva naziva vrijedno je svih ovih godina radila na promociji vina. Osnovana na plaži pod vrletnim stijenama ‒ zato mornarica, kalaši – ljudi koje ne more brige u životu i pridjev komajski po mjestu Komaji u kojem su živjeli. Jedan od najaktivnijih, predsjednik i među osnivačima bio je Crvik. Tri puta na godinu organiziraju vinske svetkovine: za sv. Martina ‒ Martinje, 22. siječnja obilježavaju sv. Vinka i početak radova u vinogradu te festu na Gospu Luncijatu 25. ožujka kada postavljaju bocun vina na spomenik vinu na Trgu kotarskih velikana i ostavljaju ga do sljedeće svečanosti.

Prekrasan pogled na Moluntski zaljev

Ugodno je razgovarati s duhovitim Androm. Umjetnik po vokaciji, napisao uglazbljenu vinsku himnu sv. Vinku, u razgovoru često aluzivan – pa ti misli što je pjesnik htio reći, isto takav u kreaciji, promociji i prodaji vina. Ostavio mi je na volju da stvaram itinerer u sljedeća tri dana i na tome mu hvala. Bolje je istraživati nego ispunjavati činovničku plahticu posjeta i razgledavanja. U razgovoru ugodnom pridružio nam se dugogodišnji direktor podruma u Grudama, Niko Baćan, koji mi je u dugim monolozima ispričao povijest Konavala od rimskih vremena do danas. I da je, u inače odličnom hotelu s tri zvjezdice (zaslužuje i četvrtu), bilo otvorenih crnih i bijelih vina toga kraja, storija bi bila još zanimljivija. Ali valjalo je poći leći, kako kažu poznati stihovi klape Intrade, jer sutra je novi dan ne samo u ‘Zameo ih vjetar’…

Vinari Zvonko i Ivo Miljas

Prva postaja na putu od desetak i više vinarija i seoskih gospodarstva bila je vinarija Miljas u sjevernom dijelu polja u naselju Kraljeva – Mihanići. Ondje sam s ocem Ivom i sinom Zvonkom isprobao ponudu podruma, koji tradiciju vinarstva njeguje desetljećima, još od 1897. kada je predak Miljas u Beču kupio presu, muljaču, filtre i pumpu… Zvonko je diplomirao na veleučilištu u Požegi i postao inženjer vinogradarstva i vinarstva još 2005. godine. Otada sade, obnavljaju vinograde i danas na 4 hektara imaju oko 20.000 trsova. Kapacitet podruma je oko 50.000 litara, a trenutačno se koristi polovica.

Paleta Miljas vina

Vina koja sam probao su pristojno, profesionalno proizvedena. Maraština 2017. – 12 % alkohola, vrhunski Grk iz 2016. – 14 %, Malvasija 2018. – 14 %, Rosé (od crljenka i plavca malog) 2017. – 12,5 % te Plavac mali 2017. – 13 % alkohola. Sva su vina suha, pitka. Osobno bih volio da u budućnosti Zvonko proizvede i slađu varijantu Maraštine. Njihova vrhunska Malvasija iz 2016. prošle je godine na Vinistri dobila zlatnu medalju. Kaže mi mladi Miljas: ‘Radimo vina tako da ih prodamo u godinu dana, najviše dvije, tako da zaliha nema.’ Spremaju se na velike zahvate u podrumu gdje će jedan dio biti preuređen u kušaonicu za pedesetak ljudi. Želim im uspjeha u tom poslu i ne sumnjam da će otac i sin Miljas to obaviti na najbolji način. Isto onako kako rade vrhunsku Malvasiju, vrhunskoga Grka (među rijetkim koji ga proizvode, a da nisu s Korčule) i vrlo lijepi Plavac mali.

Božo Metković: Vinski čarobnjak iz Molunta

Sljedeće odredište u Moluntu kod Bože Metkovića, kojega sam privatno nazvao čarobnjakom iz Oza, pardon Molunta, definitivno me uvjerilo da se u Konavlima ne proizvodi samo sjajna malvasija nego su sva vina koja sam probao (u vrlo malim količinama, otprilike 0,5 dcl) kod toga nevjerojatnoga vinogradara i vinara upravo čudesna!

Metković ima svoju tajnu i ne otkriva pojedinosti, jasno, ali ono što izlazi iz njegova podruma graniči sa savršenstvom. Kušanje smo počeli mladim Plavcem s Dingača, jer Božo osim svoja dva hektara vinograda, grožđe kupuje s najboljih pozicija u okolici, za koje bi svaki vinoljubac rekao da je star više od šest mjeseci, bliže godini dana. Zaokruženo, bez ikakve mane, nakon samo dva i pol mjeseca u rostfraju. Upravo nevjerojatno! Ali to je bio samo početak vatrometa najljepših okusa nastavljen s najmanje dva-tri različita godišta Malvasije, Plavca, Cabernet sauvignona, Chardonnaya, Graševine (dobro ste pročitali Graševine s 15,5 % alkohola), Muškata žutog, Vranca, Roséa (kojemu je baza kadarun te još ćetiri-pet vrsta crnoga grožđa) do završnog pjenušca Buržuj iz 2015. od chardonnaya, stlačenog s 8 atmosfera! Rekoh vatromet, ali i najljepša bajka milozvučna, nježna, svilenkasta i medna – to su vina toga stručnjaka iz Molunta. Za tih sati boravka ondje, osim u podrumu, bili smo na padinama iznad kuće gdje priprema teren za još tisuću trsova i pristup automobilima do buduće kušaonice. Sam, s bagerom, očistio je već najveći dio terena. Gradi podzide. Vinogradi nisu u kosini nego na proširenim zaravnima s kojih puca pogled na Moluntski zaljev i dalje. Na putu prema Grudi zastali smo kratko u Račevu polju gdje je posadio čokote malvasije i pinota crnog. U tom se mjestu, na samo 80-ak metara nadmorske visine, u ovo doba godine temperatura tijekom noći spusti do minus desetak stupnjeva. Upravo će zato biti zanimljivo vidjeti kako će ovaj all around igrač uspjeti proizvesti vina s tih terena. Rekao bih kratko, da nema Metkovića, u svakom vinorodnom kraju – trebalo bi ga izmisliti. Prvi dan razgledavanje završio sam posjetom OPG-u Carevini, agroturizmu Kameni dvori u sklopu OPG-a Mujo i vinariji Nike Karamana.

Luko Diklić (OPG Carevina)

OPG Carevina nalazi se u selu Močići u neposrednoj blizini zračne luke Čilipi, ali ipak dovoljno daleko da živi u svojemu antičkom okružju. Lijepe kamene kuće, guvno koje i danas ima funkciju. Svi se turisti žele prošetati onuda gdje se nekada vršilo žito. Vlasnik Luko Diklić priča mi kako je tijekom godine ovdje vrlo živo, posebno ljeti kada ugošćuje skupine od 50-ak turista, nudi im hranu ispod peke, domaće likere i biljne proizvode od mnogobrojnih trava te med o kojemu se sam brine. Carevina je dobila ime po njegovoj majci rođenoj Car. Iznimno ugodan ambijent kojemu je i Cavtat nadohvat ruke.

Prvu zelenu manestru toga dana pojeo sam u OPG-u Mujo, koji drže braća Ivo, Đivo i Vlaho u obitelji koja ima 18 članova. Da bi se ušlo na manestru toga dana, rezervacije je bilo potrebno obaviti čak i mjesec dana prije.

Manestra

Menu, koji je stajao 120 kuna, počeo je suhim narescima, paštetom od maslina, sirom. Glavno jelo, izvrsna manestra, pripremljeno je od triju vrsta zeleni – kelja, raštike i kupusa – s mesnom komponentom od sušene svinjetine i ovčetine te kobasica.

Glazbeni podmladak obitelji Mujo

Za veselu atmosferu pobrinuli su se mlađi članovi obitelji Mujo s pet glazbala, a bili su tu i profesionalni svirači na harmonici i gitari. Tu sam mogao vidjeti koliko Dubrovčani, Konavljani i njihovi gosti vole te mirise Božića.

Odatle me Ivo odveo u Pridvorje gdje su u goste Konavljanima stigli njihovi dugogodišnji prijatelji iz Slavonije i Baranje. I ondje je bilo veselo, a da ponuda jela ne bi bila ista, pobrinuli su se domaćini koji su pekli ciple na žaru. Predvodnica te vesele slavonske ekipe bila je gospođa Janja Čeliković, koja je deseti put dovela svoje Slavonce na Mirise Božića.

Niko Karaman u vinogradu

Predvečer toga dana došao sam i u vinariju Anite i Nike Karamana, koja se nalazi na njegovu imanju u Pridvorje polju. Imao sam čast biti jedini posjetitelj jer su se Karamani već spremili za odlazak u Zagreb. Naime, oni nekoliko zimskih mjeseci provedu u Zagrebu, a ostatak godine u Konavlima. Niko Karaman je izuzetno ugodan sugovornik, zahvalan za medije. Govori mi kako su on i supruga s dvoje djece 2003. godine došli u Konavle.

Malvasija dubrovačka Karaman

Odlučili su to jer su smatrali da treba obnoviti vinograde malvasije, stare autohtone loze toga kraja. Prijatelji su im dali prvi novac da bi to mogli i ostvariti i oni su im, kako kaže Niko, vječno zbog toga zahvalni. Počeli su saditi trsove na površini koja danas iznosi 5 hektara sa širokim redovima i zato je ondje samo 12.000 trsova.

Rezultati njihova dobrog rada vrlo brzo su se vidjeli. Tako je ta zagrebačka i konavoska kombinacija prvu titulu svjetskoga prvaka na Svjetskom prvenstvu Malvasija osvojila 2009. godine s desertnom Malvasijom ocijenjenom s 92,5 boda. U svibnju prošle godine Karaman je sa svojom Malvasijom osvojio veliko zlato na Svjetskom natjecanju Svijet Malvasija u Poreču. Bilo je ondje 270 uzoraka iz sedam zemalja u kojima se proizvodi to vino. Njegova desertna Malvasija dubrovačka slatka osvojila je 92 boda. Kažu da slatka vina piju samo žene, ali i ja katkada poželim biti žena ‒ onda kada je na stolu slatka malvasija ili neko vino iz ledene berbe s kontinenta. Njegov trud uz angažman drugih konavoskih vinara stvorio je to da je danas ondje zasađeno oko 90 hektara malvasije, a prije 20-ak godina gotovo da je nestala. Karaman se rado prisjeća prof. Marka Anđelinića, koji je radio na revitalizaciji malvasije još 1970-ih godina i kojemu je vrlo zahvalan.

Hotel Konavle

Citiram Karamana: ‘Ja ne volim previše eksperimentirati. Moja Malvasija je klasična, suha, s laganim ostatkom šećera i dosta visokim alkoholom, jer to je ono što daje snagu ovom vinu.’ Odlazeći, poželio sam tom paru zanesenjaka da im Malvasije iz godine u godinu budu dobre i da ostanu u tom arkadijskom kraju do kraja života.

Kao što sam spomenuo u uvodnom dijelu, spavao sam u Čilipima, a ispred mojega je hotela bila drvena kućica s promidžbenim materijalom manifestacije Mirisi Božića u Konavlima.

Bila je to prigoda da svakoga jutra razgovaram s dvjema lijepim mladim Konavokama, Marijom Marinović i Antonijom Šmanjak, koje su hrabro izdržale višesatno dežurstvo u ipak tankoj, znamenitoj nošnji toga kraja. Posebno ističem uvijek nasmijanu, tajnicu Agroturizma Jelenu Gale koja je neumorno radila da bi ‘mirisi’ bili to što jesu ‒ odlična poslijebožićna festa u Konavlima nadomak Dubrovniku.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić


Tagged: , , , , , , , , , , ,