Gradić Ozalj, smješten između Karlovca i slovenske granice, tek počinju otkrivati pravi ljubitelji prirode, domaće hrane i vina. Turistički potencijali postoje, itekako. Nisu to samo dvije čiste i lijepe rijeke Kupa i Dobra, stari grad Ozalj i nadaleko poznati restoran Žganjer u Jaškovu.Ljubaznošću domaćina na čelu s Gordanom Lipšinić, gradonačelnicom Ozlja i predsjednicom Turističke zajednice, imao sam priliku posjetiti desetak mjesta u Vivodini i široj okolici, nekoliko vinarija među kojima je prezime Vrbanek najčešće, noćiti u lijepom OPG-u Čulig u Vrhovcu…

Na autobusnom kolodvoru u Karlovcu dočekao me je Danijel Kožar i krenusmo prema destinaciji. Prvo mjesto na kojemu smo se zaustavili bilo igralište NK Zrinski, gdje u ugostiteljskom obrtu Dinamo, gospođa Bojana i njezin sin Bojan rade odlične gablece. Kako je bio petak priredili su lignje, pa sam se i ja pridružio narudžbi ozaljskih općinara. Ukusne pržene i pohane lignje s grah i krumpir salatom za 25 kuna. Da poželiš dnevno doručkovati ovdje!

Ozljem, u koji smo stigli nakon nekoliko minuta, dominira stari grad u kojemu su od 1244. godine stolovali Babonići, Frankopani i Zrinski. Izuzetno educirani voditelj Zavičajnog muzeja Ozalj, Stjepan Bezjak uspio mi je kroz malo više od sat vremena približiti povijest grada i svih velikih umjetnika koji su tu radili. Najprije smo razgledali aktualni postav u galeriji ‘Kroz frankopanske župe’, posvećen velikoj plemenitaškoj obitelji Frankopan, a zatim smo prošli kroz odličan stalni postav muzeja koji počinje s prethistorijom i završava s 20. stoljećem.

Posebno je značajan Ozaljski književni krug kojemu su pripadali Fran Krsto Frankopan (Gartlic za čas kratiti), Nikola Zrinski (Adrianskoga mora sirena), Katarina Zrinski (Putni tovaruš), Petar Zrinski (oproštajno pismo Katarini koje počinje s ‘Drago moje serce…’), Ivan Belostenec (Gazophylacium) te Pavao Ritter Vitezović (Croatia rediviva) da spomenem samo najistaknutije. Tu je, naravno, i spomen soba velike slikarice s početka prošloga stoljeća, Slave Raškaj.

Hodamo, pričamo i evociramo sjećanja Bezjak i ja kada su vikendom u Ozalj s četiri-pet linija tijekom dana vlakom dolazili Zagrepčani uživati u ljepoti grada, rijeke Kupe i okolice. Nekada su u tom starom gradu bile i hotelske sobe i restoran, a svega toga danas nema pa čak ni caffea. Gradonačelnica je svjesna te nezavidne situacije, ali objekte trebaju otvarati ugostitelji, a njih nema. Šteta, jer takvo rajsko mjesto na brijegu ispod kojega teče zelena rijeka ne može se vidjeti često. Planiram doći ponovno prije ljeta i vjerujem da će dotada proraditi bar kavana, ako ne i restoran.

A onda sam sjeo u Golf mlade vježbenice u općini Jasne, koja me izuzetno brzom i sigurnom vožnjom, najvećim dijelom uz Kupu, prevezla do Vivodine. Ta Žumberčanka (Jasna) i Vivođanke (Jelena i Željka), koje su me preuzele u daljnjem razgledanju, stvarno znaju kako voziti na brdskim cestama s puno zavoja.

Vivodinom na centralnoj uzvišici dominira crkva sv. Lovre vidljiva sa svih prilaza ovome mjestu. Tu sam posjetio i njihova župnika Andriju Markača koji je u mjesto došao na zamjenu prije 32 godine i ostao do danas. Ne čudim se, i ja bih da sam bio na njegovu mjestu. Priča mi tužne podatke o smanjivanju stanovništva. Godine 1929. bilo je tamo 3605 stanovnika, već 1986. samo 1150 da bi ih danas u 27 sela i zaselaka vivodinskog kraja bilo svega 615. Brojke govore sve. Nažalost, tako je i u mnogim drugim krajevima Hrvatske.

Ipak, ovdje se gotovo svi ljudi bave poljoprivredom i to najviše vinarstvom, a s obzirom na to da su u blizini granice sa Slovenijom (Metlika) tamo mnogi i rade. Otvaraju se i pogoni (najznačajniji je za preradu drva Damira Vergota), građevinarstvo Marijana Leščaneca, otvoren je i umirovljenički dom Viktorovski.

Posjet KUD-u Vivodina uvjerio me da ima nade da se mladi zadrže na ovom prostoru. Ana Brajković, voditeljica predškolske grupe i osnovaca do 15 godina, zasad jednom tjedno okuplja talentirane klince koji jedva čekaju da se ona pojavi iz Zagreba gdje studira. Postoji i odrasla sekcija zbora te tamburaši, njih sedam, koji pod entuzijastičnom rukom predsjednice Marije Ferko i koreografa Marina Sudca nastupaju u zemlji i inozemstvu.

KUD-ovi su kao i DVD-i u ovakvim sredinama nositelji društvenog života. O tome mi je pričao mladi Izidor Škulj, predsjednik DVD-a, koji kaže da nastoje pomladiti i okupiti što više članova. Društvo je osnovano još 1929., okuplja oko 130 ljudi, 8.srpnja je velika godišnja zabava, nedavno su počeli i s novogodišnjim proslavama.

U susjednoj Dojutrovici, DVD s Andrijom Šoštarićem na čelu, danas broji 62 člana, osnovani su 1932,  a njihova godišnja fešta je prve subote u kolovozu. Znamo da su vatrogasci veseljaci, a žive u vinarskom kraju.

Nekada, prije pedesetak godina u Dojutrovici je bilo 100 hektara vinograda, a danas je pustoš, pripovijeda Lovro Guštin. Najozbiljnija je, količinski i kvalitativno, vinarija Darka Vrbaneka u Obrežu vivodinskom. Od sorti imaju graševinu, chardonnay, muškat žuti i zweigelt na 4,5  hektara svojih zasada te s otkupom od lokalnih proizvođača mogu napuniti podrum kapaciteta oko 70.000 litara. Njihova vina se mogu naći na više mjesta u Karlovačkoj županiji i Zagrebu.

Zdenko Vrbanek na 3 hektara proizvodi graševinu, sauvignon, sivi i crni pinot te muškat. Imaju najstariji vinograd u cijelom kraju i uskoro otvaraju uređenu kušaonicu vina. Ovo gospodarstvo uzgaja i mnoge druge poljoprivredne kulture na 50 hektara. Njegova supruga Melita natjecala se u Zagrebu na Trgu bana Jelačića za titulu najuzornije žene sa sela. Na trgu na svom štandu u vivodinskoj nošnji, s proizvodima ovoga kraja, odgovarala je na dodatna pitanja. Pitao sam je da li se boji? Vrlo uvjerljivo, majka Lucije, Jakova i Sofije, odgovorila je da straha niti treme nema. ‘Neka bude što mora biti, a glavno da ja pobijedim!’ Najnovija vijest s Trga bana Jelačića to i potvrđuje! Čestitam! Ne treba ni zamišljati kakvo će tek slavlje biti na selu.

Bio sam i kod Marijana Leščanca, predsjednika Lovačkog društva Kuna i proizvođača vina na oko 16.000 trsova (graševina, rajnski rizling, sivi pinot, chardonnay i zweigelt) za vlastite potrebe. Inače je vlasnik građevinskoga poduzeća.

U neposrednoj blizini crkve nalazi se poznata gostiona Frlan, koja je desetljećima poznata po pečenju janjetine i odojaka. Ove godine, u 63.godini, umro je Ivica, a naslijedio ga je njegov sin Ivica. Iako je kasno saznao za moj dolazak, jer u ovo doba nije otvoren sve dane, ručak koji je priređen za mene i župnika Markača bio je za prste polizati. Toplo predjelo (janjeća jetrica a la venezian) baka Štefica je napravila onako kak bog zapoveda. Štrukle na jušno u vlastitom sosu, ajnpren i začini, prvi puta sam probao i mogu reći da je okus odličan. Zatim klasična šnicla u saftu s prilogom i na kraju sjajne povitice slične štrudli sa sirom, kojima dodaju i šećer. Vino kuće je graševina po kojoj su poznati u cijelome kraju, a ja sam pio još i dobar crni pinot.

Frlan u asortimanu ima na površini od 5 hektara oko 70% graševine, te muškat, sauvignon, sivi pinot, chardonnay, frankovku i crni pinot. Prva obiteljska gostiona na ovom mjestu otvorena je još 1905. godine. Inače, svake godine u lipnju tu se održava Vivodinski festival vina.

Predah sam,  uz kavu i čašicu vina, napravio kod Damira Vergota, vlasnika tvrtke Verdi, osnovane 1996., koja zapošljava 12 ljudi, a najveći dio drvnih prerađevina izvozi. I on proizvodi vino za vlastite potrebe kao i njegov prezimenjak Marijan Vergot u Dvorištu vivodinskom s godišnjom proizvodnjom od 5000 litara vina. K njemu me privukla lijepa instalacija ispred kuće s poljoprivrednim proizvodima, gdje su dominirale buće.

Zaista, nema domaćinstva u široj okolici Vivodine gdje ljudi ne proizvode vino. Svakako među značajne proizvođače spada Josip Vrbanek, koji je 2003. godine kupio veliki stari podrum u Obrežu vivodinskom, koji je do 1991. koristio Badel, a u to vrijeme nije radio već punih pet godina. Inače je podrum sagrađen pred Drugi svjetski rat 1938. te se i dalje u njemu nalazi nekoliko velikih bačvi iz vremena Banovine Hrvatske. Vrbanek je imao ozbiljne planove da taj podrum radi s barem pola kapaciteta, ali zbog niza razloga nije u tome uspio. Šteta je da Vivodinci ne porade na tome da to bude ponovno njihov zajednički podrum punog kapaciteta. Vrbanek proizvodi preko 30.000 litara, a uz već uobičajene graševinu, sauvignon i muškat, zanimljiva je stara crna sorta, danas rijetka u ovome kraju – lovrijenac.

Sastavni dio Vivodine je i malo selo Vrškovac, gdje su me djevojke odvele do prirodnog izvora vode Zdenac v žlebu za kojega se znalo i koristilo još u prošlom stoljeću, a od svibnja ove godine je uređen pristup. U Vrškovcu živi i pučki pjesnik Zdenko Fric, koji je do sada izdao više knjiga pjesama, a jedna je posvećena i tom zdencu.

U Vrhovcu sam spavao u OPG-u Čulig, u vlasništvu Ankice i Stjepana, koji su iz godine u godinu uređivali objekt da bi poprimio današnji izvanredno lijep izgled. Ali tu se neće stati, priča mi Stjepan, jer u skoroj budućnosti pripremaju bazen, podrum i ljetnu kuhinju. Za iznimno dobro uređenje s nizom detalja u drvu, keramici i željezu, zaslužan je Juraj Ferenac, nekadašnji zaposlenik OPG-a.

Inače, radovi na objektu su započeli još 1999., a od 2013. su u punom pogonu. Imaju četiri dvokrevetne i tri jednokrevetne sobe, a za moga boravka među gostima se govorilo na talijanskom i njemačkom jeziku.

Posebna je priča kuhinja gospođe Ankice. U ovo jesensko doba aktualne su race, purice, kiselo zelje i kobasice. Prvoga dana jeo sam vrlo ukusan ričet, a kako i ne bi bio s onoliko suhoga mesa i kobasice. Drugoga dana bila je to, uz krepku juhu s gljivama, pečena raca s nekoliko priloga. Dobro su se uklopili+  njihova graševina i cabernet sauvignon, koje dobivaju s oko 2500 vlastitih trsova. Stipe, kako ga zovu prijatelji, ima u planu i kušaonicu vina za 70 osoba.Sve pohvale Čuligovima na njihovoj ljubaznosti i kvaliteti koju nude. Apsolutna preporuka!

Kao što sam već napisao o Vivodini, da su DVD-i u ovome kraju nositelji i društvenoga života, tako je i u Vrhovcu. Tu sam upoznao predsjednika Nikolu Frenkija Čuliga, Ivanu Ferenac i Darka Glavinića. Tamo sam vidio pravog oldtimera, Mercedesovo vozilo iz1970-ih tih u izvanrednom stanju. Saznali su to i Nijemci te im nude mlađe vozilo u zamjenu. Domaćini spremno kažu – može, ali mi ćemo ga odvesti do Münchena a ne labudica… Frenki me je odveo do svoje obližnje kleti u kojoj se nalazi vjeran zidni crtež njegova oca Nikole zvanog Đeta, koji je u rat krenuo kao domobran 1941. i vratio se sedam godina kasnije kad su ga već svi bili pokopali. S veseljem mi to priča sin i glavni fendrija (nosi zastavu u svatovima) ovoga kraja.

Na završetku još ručak kod Žganjera, restorana koji je u više različitih izbora među 100 odabranih u Hrvatskoj. Razgovaram s Lidijom Žganjer, zaduženom za PR restorana. Došla je jesen i jelovnik se slaže u tom stilu. Ponudili su mi za couvert njihov specijalitet paštetu od janjeće jetrice, sezonsku juhu sa svježe izrezanim vrganjima, pečenu janjetinu s prilogom i štrudlu.

Trebam li naglasiti da je sve ukusno, odlično priređeno i posluženo na atraktivnim tanjurima art produkcije. Pio sam Vrbanekovu graševinu i portugizac. Proizvode oni i svoje vlastite kekse (Kaksi – karlovački keksi). Za po doma spremljena mi je velika kriška njihove poznate torte Katarina Zrinska s kojom je restoran pametno i kreativno iskoristio bogatu povijest ovoga područja. U tom pravcu trebaju nastaviti i oni i svi drugi koji se misle ozbiljno baviti ugostiteljstvom, jer ovaj kraj s autohtonim jelima, vinima, povrćem i voćem pruža nebrojene mogućnosti za to.

Na kraju još jednom zahvala Gordani Lipšinić i svim njezinim suradnicima na terenu koji su me spretno i s umijećem vodili kroz ozaljski kraj. Potencijali su ogromni za daljnji turistički napredak i uvjeren sam da će za godinu-dvije tamo biti cijeli niz turističkih objekata. Krenite sa starim gradom u Ozlju i doviđenja do proljeća!

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---