Tragovi soli iz znoja posvuda su po mojim plavim putničkim hlačama, no vjerujem da se to može oprati. Spavao sam, konačno, deset sati u komadu i vjerojatno nadoknadio prethodnu noć.
Damir Vujnovac
Tek sam se obukao, a već mi je vruće. Jedva čekam izaći, samo da Frank dođe s ključevima, jer mi spuštanje s balkona nije neki omiljeni sport. Čovjek je, valjda, po navici okrenuo ključem kad je odlazio na posao. U pekari Barbar danas ne propuštam doručkovati neki jastučić od tijesta punjen s bar 20 deka špinata. Izlazim na Hamru, žilu kucavicu ovog dijela grada. Dobri dućani danju, vidjeti i biti viđen navečer, to je ulica koju u Bejrutu svi znaju. Krećem njome prema istoku u susret novim iskustvima.
Bejrut je uistinu jedinstvena kombinacija bliskoistočnog i mediteranskog u svakoj svojoj mogućoj pojavnosti. Vidljivo je to i na naoko beznačajnom bojenju škura na prozorima. Dok ih ostali mediteranci boje u plavo, ovdašnje su škure većinom zelene. Neki drugi koji bi možda sve bojali u zeleno, nemaju škura. Eto.
Vjerojatno znate da Libanon nije samo pucnjava i vika, no koliko vas zna bar nešto o libanonskom svemirskom programu? Ha? Sveučilište Haigazian je 1960-ih razvilo svoj vlastiti program zahvaljujući skupini sveučilišnih entuzijasta. Program su im ugasili bojeći se opasnosti koju bi to moglo prouzročiti u regiji, no replika originalne rakete Cedar 4 i dalje stoji u dvorištu sveučilišne zgrade kao uspomena na sanjare što su se usudili san provesti u djelo. Da se razumijemo, ovo nije bila samo lijepa želja, takva je raketa uistinu lansirana 1963., dostigavši visinu od dvjesto kilometara iznad zemlje, preletjevši ukupno šest stotina kilometara! Ulaz je u dvorište moguć nakon ljubaznog razgovora s dvojicom čuvara i predaje identicikacijske isprave. Onda oni malo zažmire, a ja slikam.
Uzimam predah u hladovini kamenog predvorja maronitske crkve i pišem priču o jučerašnjim doživljajima. O osamnaestak različitih vjerskih konfesija koje ovdje egzistiraju raspisat ću se neki drugi put. Činilo mi se da lijepe žene ovdje ne prolaze kroz grad, već se nalaze za volanima skupocjenih SUV-ova i sportskih automobila. No, s vremenom me prolaznice uvjeravaju u suprotno. Očito sam jučer boravio u, za njih, krivom dijelu Bejruta.
Ulicom El-maarad policajac me propušta tek kad čuje da sam iz Koroatije i da nisam novinar. Bližim se takozvanoj ‘zelenoj liniji’, nekadašnjoj zoni razgraničenja istočnog i zapadnog Bejruta. Doživljaj divnog malog trga sa sahat-kulom kvari mi natpis Rolex na satu, no jasno mi je u kakav dio grada ulazim. Nekoliko poslovnjaka živo raspravlja prolazeći ulicom, dok u sporednim uličicama radnici na održavanju, sjedeći na podu, jedu svoju sendvič-pauzu. No, kad nekom daš šansu, često ti se to korektno i vrati. U tom sam krasnom, ali polupraznom kvartu ušao u fancy poslovni restoran, onako u tenisicama i majici Hladnog piva, s ruksakom na leđima. Dok je konobar-hipster namještao novi CD u B&O liniji, zamolio sam dečke u kuhinji da mi napune bočicu vodom. Afrikanci na privremenom radu u Libanonu su me razumjeli i dobivam pola litre hladnog osvježenja.
Vratit ću se, no sad nastavljam prema Khandaq al-Ghamiq kvartu, jednom od najsiromašnijih dijelova grada. Želim vidjeti sjaj ali i onu drugu stranu medalje. Tako su blizu, a kao da pripadaju različitim svjetovima. Sjetio sam se rečenice pisca Nasrija Atallaha: ‘Svakako bih preporučio posjet kao znak poštovanja prema ljudima koje grad ne želi da vidite.’
Putem fotografiram prekrasnu džamiju Mohammed al-Amin, zajedno s nekadašnjim kulturnim centrom od kojeg je ostala još samo gomila uništenog betona. Zaustavlja me Ali iz Beirut Digital Districta, najsnažnijeg tehnološkog inkubatora Bliskog istoka. Počinjemo raspravom o foto aparatu, nastavljamo selfijem i facebook prijateljstvom, a završavamo preporukom neka sljedeći put u Libanonu svakako odem i do doline Bekaa i probam odličnu travu koju tamo uzgajaju.
Ulice u Bejrutu, osim imena, imaju i brojeve. U ulici sam broj 2, dvadesetpete četvrti ili sektora. Basta-Tata, 25. četvrt, jedna je od onih u kojima je vidljiv taj siromašniji dio grada. Radnici na ulici sjede i ručaju, no nitko ne zviždi kad kraj oronulih zgrada koje obnavljaju važno prođe naprlitana gospođica. I tamo u prometu svi vole zeleno. I oni iz svih ostalih smjerova također vole kad je meni zeleno na semaforu pa tome u čast idu i oni. Nema veze koja je boja s njihove strane semafora.
U trgovini sjemenkama želim za usputno grickanje kupiti malo pistacija, no trgovac odbija sa mnom razgovarati o količinama manjim od 200 grama koje cijeni skoro 40 kuna. Toliko mu ne dam, a on ne popušta. Nije svaki pokušaj trgovanja uspješan.
Vraćam se kroz onaj isti Downtown, prazan trgovinama, restoranima i uredima. Vjerujem u dobre želje urbanista i divim se idejama arhitekata, no to očito nije Bejrut kakav njegovi stanovnici žele. Netko je ‘promašio ceo fudbal’. Onaj nedaleki, narodni, prljavi, šareni i živi Bejrut pun je sirotinje, ali i, za razliku od ovog, pun je osmijeha.
Usporedba s Parizom iz uvodne priče ovog putopisanja? Ma Pariz nema šanse! Siguran sam da još uvijek nisam dobro upoznao ni Pariz ni Bejrut, no nakon nekoliko dana u jednom i drugom gradu, siguran sam da me osjećaj ne vara. Ukratko, kad bih morao birati između ova dva grada, izabrao bih ovaj čijim ulicama upravo gazim.
Prošlo je 4 sata popodne, radnici odlaze s gradilišta, presvlače se iza kombija što će ih odvesti kućama kroz prometni kaos, dok mujezini odrađuju petinu svog dnevnog posla. Berlin i Freiburg igraju sudačku nadoknadu, veliki je TV na terasi kafića. Dior, Valentino i ostali blješte svak iz svojeg izloga, a ja se vraćam gdje mi je milije. Ovaj sjajni Bejrut dopao bi se većini turista što svijetom idu opijeni glamurom robnih marki. Dijamant Bliskog istoka ovdje sjaji punim sjajem.
Noć me lovi na šetnici uz marinu punu brodova. Pažnju mi privlače tri djevojke u sjajnim maramama što sjede uz sam rub mora. Fotografiram ih, žele vidjeti fotografiju. Dolaze iz Jemena, a ovdje studiraju biznis i medije.
Jedna od njih ima prijateljicu Barbaru iz Hrvatske, koju je upoznala u ovogodišnjem studentskom kampu u Bejrutu. Predlažu mi da i njihovu zemlju stavim na listu svojih putovanja. I hoću, insallah.
Iako voda iz slavine ovih dana nije za piće (tek sad mi to kažu), ona je i dalje hladna kad se trebam tuširati. Oni što su vidjeli kako ulazim u more temperature 25 celzijevaca, mogu zamisliti kako izgleda moje tuširanje u hladnoj vodi. Ostali bolje da to ni ne zamišljaju.
Odlazim na spavanje s avionima što se baš iznad mog kreveta spuštaju prema bejrutskom aerodromu.
