Damir Vujnovac
Nakon gotovo dva sata sna, pratim svog stanodavca Franka do sveučilišta na kojem radi i nastavljam prema obali Mediterana. Nadam se da će mi dozvoliti ulaz u sveučilište pa da zavirim malo u libanonsko školstvo. Sve su institucije ovdje dobro čuvane i duge cijevi pred školama normalna su pojava.
U supermarketu kupujem vodu, plaćam dolarima, uzraćaju libanonskom valutom. Sve štima, tečaj je svugdje sličan, cijene se ne razlikuju od onih u našim u trgovinama. Veseli me sok u tetrapaku, onom trokutastom iz mog djetinjstva… u prošlom tisućljeću.
Moj me, već ranije spominjani nos, neplanski vodi do nezaobilaznog bejrutskog mjesta – Golublje stijene. Dva ogromna kamena strše iz mora. Kroz veći je priroda napravila i morski tunel. Ribiči, kupači, vjetar, smeće, svega ima na jednom mjestu. Silazim do mora ne bih li izbliza kamerom ulovio pjenu valova što udaraju u stijene. Dvojica prijatelja pripremaju šišu i opojan miris voćnog duhana širi se stijenjem, dok me ponosan ribič zove da ga fotografiram s ulovom kojim će vjerojatno danas prehraniti obitelj. Objektivom lovim dvoje sretno zaljubljenih, a mobitelom prijatelje što rukom pod ruku odlaze s plaže. U ovom je svijetu to znak pravog prijateljstva i iskrene privrženosti.
Bejrut je neumorno gradilište gdje se moderne građevine miješaju s obnovljenima i s onima koje će vjerojatno zauvijek ostati tragom nekih tužnih vremena libanonske prošlosti. Hodajući gradom, ne mogu prestati fotografirati te zgrade iako sam slične njima već snimio. Hodajući tim gradom pazim i na promet, bučan, užurban, gdje u rijekama vozila što se slijevaju iz svih smjerova vrijedi pravilo jačeg, većeg, bržeg i glasnijeg. Ovdje su znaci automobilskim sirenama bogat dio neverbalne komunikacije. ‘Beirut by Bike’? Ne pada mi na pamet!
U usputnom razgovoru s nekom gospođom Libanonkom koja živi u Lodonu ne saznajem ništa korisno, a zaboravljam je pitati poznaje li možda Nasrija koji živi na istoj relaciji. Nikad ne znaš. Odgovor na ovo nepostavljeno pitanje uistinu nikad neću znati.
Pristup internetu skupo plaćam naručujući neko piće u Starbucksu, pa ga onda i koristim više od sat vremena. Pregledavam mailove, odgovaram na poruke i vidim da me pratite, pa šaljem tekst o prethodnom danu putovanja do Libanona.
Kod gospodina Abdula Sattara, pravog trgovca stare škole, kupujem nekoliko sitnih uspomena i razglabam s njim o prošlim vremenima. O sadašnjim ne želi. Za Hrvatsku nije čuo, no dobro se sjeća Jugoslavije, Tita, Nasera i Nehrua. Vraćajući se prema Hamri, mom kvartu, nailazim na betonsku tvrđavu zvanu Bank of Lebanon, dok je preko puta nje zgrada što će se ubrzo sama srušiti. U njoj su ministarstva informiranja i turizma. Vidi se tko je gazda.
Neki neobičan zvuk iz stomaka podsjeća me da danas gotovo ništa nisam pojeo (ovo postaje simptomatično), pa uzimam na cesti nešto poput mesne pizze, no od prodavača nikako ne mogu saznati kako se to zove. Nakon 14 do sad prehodanih kilometara (tako mobitel kaže), svejedno mi je kako se jelo zove. Ionako je nestalo u trenu.
Bez pomoći karte nalazim mjesto večernjeg susreta s Frankom i vraćam mjeru u moje orijentacijske vještine, ozbiljno uzdrmane mojom jutrošnjom tvrdnjom da gledam prema jugu ako mi je istok zdesna. Oblaci natkrivaju Bejrut, vjetrić mi odgovara jer cijelog dana hodam uokolo mokre majice. U knjižaru preko puta nije red ući mokar, pa hvatam malo svježijeg zraka u hladu. Hassan, prodavač knjiga, kaže da posao ne ide dobro nikome na cijelom planetu, pa tako ni maloj knjižari u Bejrutu. Raspravljamo malo o tome, no on se ne da. To ga svejedno ne sprječava da naruči knjigu ‘Our Man in Beirut’ za mene, bez obaveze da je dođem kod njega kupiti. Ako dođem, naplatit će mi je 20 dolara, koliko mi je uzeo i za knjigu ‘Libanon u očima pisaca’. Knjige Khalila Gibrana imaju, no imamo ih i mi prevedenih na naš jezik.
Veliko finale mog prvog, orijentacijsko-istraživačkog dana u Bejrutu donosi uistinu najbolji falafel sendvič koji sam u životu pojeo i za koji Hashem iz Ammana može doći na istrukcije majstoru Ibrahimu Hassanu u radnju Falafel Tabbarah. Ibrahimov susjed, brico Ahmad, odmah me nakon večere posjeo na brijački stolac pa tako obrijan, nakon cjelodnevnog ‘brijanja’ Bejrutom, mogu na spavanje.
P.S. Ni danas nema tople vode pa se tuširam hladnom, no bar je kada oprana… ako se to tako može zvati.
