ORIJENTacije: Bure Bejruta – Ljudi i običaji

Ima Libanonaca koji još, gle čuda, žive u Libanonu. Jedan od njih je Ahmed.Upoznala nas je Martina, s kojom me upoznala Edita, s kojom me upoznao Tomislav kojeg znam iz djetinjstva. Tako to ide. Ahmed je divan mladić koji živi zdravim životom, aktivan je, u vrhunskoj formi. Pristojan je, svaka izgovorena riječ mu je na mjestu, a vjerujem da bi se žene složile i kad kažem da dečko k tome još i dobro izgleda. Gotovo dva sata provedena s njim dovoljna su da zaključim da su mu glava i srce na pravome mjestu, sa životnim vrijednostima posloženim onako… univerzalno i ljudski.

MMA borac Ahmed Labban

Sjedimo u kafiću i razgovaramo, jer dvoranu svog kluba Shadow Fighters upravo preuređuje, stvara funkcionalniji i ugodniji prostor za vježbanje i bavljenje borilačkim sportovima. Ahmed je profesionalni MMA borac s debelim prethodnim amaterskim iskustvom, koji se odlučio otisnuti i u poduzetničke vode, pa upravo zapošljava ljude koji će mu pomoći da izgradi svoj san.

Od onih sam kojima nije lako shvatiti da je sport aktivnost u kojoj netko nekoga tuče, koliko god akteri dobrovoljno sudjelovali u tome. No, ovo što Ahmed radi, sad nakon što sam ga upoznao, izgleda mi skroz drugačije. Te njegove borbe sliče mi igri dječaka vrlo sigurnog u svoje mogućnosti. Stil kojim se bori otvoren je i zaigran, a istovremeno vrlo inteligentan. Pogledajte video jedne od njegovih izvedbi, pa prosudite sami. Više o njemu ipak ću ostaviti za tekst u knjizi o Bejrutu, koja nastaje i deblja se pričama o ljudima koji taj grad čine gradom.

Lako mi je ovu moju tvrdnju o ljudima i gradu argumentirati baš na primjeru razlike novoizgrađenog modernog i skupog gradskog središta u kojem nisam upoznao baš nikoga i kojekakvih dragih, zanimljivih ali i tužnih gradskih četvrti u kojima sam pronašao ljude, njihove osmijehe, živote, strahove i nade.

Prošli me put jedan susret, kojeg ću nazvati neplaniranim ali nikako ne slučajnim, iznenadio i ostao urezan u sjećanje. Razmišljao sam neko vrijeme bih li ga želio ponoviti i odlučio sam: idem u Manara book shop vidjeti je li Hiam, žena koja knjižaru vodi, još tamo. Bez najave dolazim i ulazim, a gospođa što u knjižari radi nudi me bombonima. Onim finim, žele bombonima. Pitam je li Hiam tamo i ona me vodi prema drugoj prostoriji knjižare u kojoj Hiam ustaje kad me vidi i vikne moje ime!

Knjižarka Hiam

Prošli put smo dugo razgovarali i nismo se oko svega slagali, no poštivanje sugovornikovih stavova, životnih izbora i mišljenja način je na koji bih najlakše opisao našu komunikaciju. Njezina kršćanska knjižara usred muslimanskog dijela grada nekad mi se činila čudnom pojavom, ali učeći o libanonskom društvu, o društvima općenito, učeći od ljudi s različitih strana svijeta, naučio sam da me ništa takvo više ne treba čuditi. Sve dok smo ljudi, dobri ljudi, trebamo imati pravo na bivanje tamo gdje osjećamo da pripadamo. Sve dok činimo dobro, trebamo ga činiti tamo gdje osjećamo da je to potrebno. Naš razgovor teče poput razgovora starih znanaca koji se dugo nisu vidjeli, pa rade inventuru životnih događaja od posljednjeg susreta. Ta pedesetogodišnjakinja iz koje pršti djevojačka energija i dalje je na svom putu kojim (samo)uvjereno korača, dok ja dan za danom iznova otkrivam svijet oko sebe i ponekad mu se čudim očima djeteta, a ponekad ga zadovoljno promatram smješkajući mu se.

Na odlasku s Hamre, u nekoj od okomitih uličica, pronalazim Hassana i u njegovoj radnji Falafel Tabbara ponavljam uistinu najbolji okus falafel sendviča, najboljeg od svih koje sam ikad igdje pojeo. Po desert, po onu jagodu ili višnju na vrhu torte zanimljivog dana odlazim navečer u klub 60’s Beirut, u ulici Alexandra Fleminga, gdje me čeka stari frend Hussam, koji me pozvao da mu se pridružim tijekom večernjeg pub-kviza.

Mrkva uz vino

O seriji ‘Igre prijestolja’ znam puno manje od prosječnog televizijskog ovisnika, pa se ne uključujem aktivno u kviz čija je cijela večer posvećena likovima, događajima i citatima te očito uspješne priče. Ne bi toliki Koreanci dolazili u Dubrovnik da serija nije dobra, je li tako?

U Hussamovoj ekipi je Hassan koji ne prži falafele, Libanonac koji nikad u Libanonu živio nije. Od rođenja u Saudijskoj Arabiji do sadašnjeg posla u Njemačkoj nije mu prošlo ni trideset godina u kojima je skupio podosta iskustva.

Nedovoljno da pobijedi u kvizu, no sasvim dovoljno za dobro druženje nakon kviza, uz piće na terasi nekog drugog kafića te uz grickalice i svježe narezanu mrkvu. Zašto mrkvu? Takav je tu običaj, kažu. A naši stari kažu da je bolje da propadne selo nego običaji.

Tekst, foto i video: Damir Vujnovac
www.translate.google.hr


Tagged: , , , , , , , , , ,