Treći roman Petra Pismestrovića ‘Sve zbog jedne karikature’ (Beletra, 2025.) bavi se profesijom karikaturista u kojoj je pojedinac izložen sudu javnosti, ali i volji moćnika.
Petar Pismestrović svoj je treći roman pisao također u slobodno vrijeme, odmarajući se od crtanja, jer radi puno i crta svakodnevno za matični austrijski list Kleine Zeitung, ali i za brojne magazine širom svijeta. Profesija karikaturista jedna je od najzanimljivijih i najzahtjevnijih. Konkurencija je oštra, tržište je cijeli svijet, jer karikatura sto jezika govori, a tko želi ostati na vrhu, treba brzo reagirati na događaj, pratiti aktualnosti i reagirati originalno, duhovito i komunikativno. U svom je novom romanu o vlastitoj profesiji Pismestrović zato prikazao atmosferu u redakcijama, odnose među karikaturistima i s nadređenima kroz lik mladog karikaturista Pjera, čija karikatura izazove negodovanja u centrima moći. Odmak od posla i neplanirani odmor Pjeru otvara oči za druga životna zadovoljstva osim crtanja, a uređuje i svoj privatni život. Opasna karikatura koja pokreće radnju objavljena je u knjizi.
S Petrom Pismestrovićem razgovaramo o romanu ‘Sve zbog jedne karikature’, o nepoćudnim karikaturama i posljedicama koje su donijele, o likovima u njegovim romanima te o životnim izborima koji su ga vodili do današnjeg statusa karikaturista sa svjetskom karijerom.
* U romanu ‘Sve zbog jedne karikature’ glavni lik je mladi karikaturist čija karikatura izaziva negodovanje vladajućih. Jeste li bili u sličnoj situaciji? Kakve su bile posljedice nepoćudnih karikatura u Vašoj karijeri?
– Pjer, tako sam nazvao glavnog junaka, nema puno veze s mojom karijerom karikaturista. Njegov rad u novinama, odnos sa starijim kolegama, sve to izgleda pomalo bajkovito u odnosu na ono što sam ja kao karikaturist prošao. Pjer je kao profesionalni karikaturist startao s puno viših pozicija, iako se ni ja ne smijem žaliti, jer sam od starta moje profesionalne karijere, živio od karikature i za karikaturu. Ali nisam imao sigurnost zaposlenja. Kažu da mnogi karikaturisti sanjaju da ih vlast pokuša ograničiti, jer to znači da su pogodili u srž problema. Da su dirnuli osinje gnijezdo. Pjer je imao tu ‘sreću’ da ga tako otkriju i moćnici iz viših slojeva. Iako je roman fikcija, opisao sam kroz njega na pomalo satiričan način odnos moćnika na vlasti prema novinama, ali i odnose novinara međusobno. Imao sam sličnih situacija i u vlastitoj karijeri, pogotovu otkad se bavim političkom karikaturom. Recimo jedna u kojoj sam išao malo slobodnije protiv Izraela i njihovog agresivnog odnosa prema Palestincima. Ta karikatura kojoj je potpis bio: ‘Prošlost i sadašnjost’, na kojoj sam u dvije slike napravio sličnu situaciju, izazvala je buru među židovskim organizacijama. Redakcija je doslovno bila zatrpana mailovima… Karikatura je proglašena antisemitskom, bila pred Knessetom, ušla u knjige o antisemitizmu u Austriji, a ja sam samo nacrtao nacističkog vojnika u prošlosti, koji u Getu prstom pokazuje malom Židovu gdje treba ići i istu sliku u sadašnjosti, samo je umjesto Nijemca – Izraelac, a umjesto malog Židova mali Palestinac. Moja poruka je bila, zašto nekome činite zlo, koje su vama činili drugi… Zar niste ništa naučili od povijesti? Očito nisu. Ta karikatura objavljena je 2004., da bi 20 kasnije Izraelci započeli s rasturanjem Gaze, bez obzira koji razlog je bio, i počinili zločin.
Druga karikatura bila je austrijska tema i reagirali su austrijski političari, pa sam završio pred Novinarskim vijećem časti. Imao sam probleme i zbog karikatura s Hypobankom, s karikaturama o Trumpu… Puno puta nisam ni znao da je neka moja karikatura izazvala reakciju, jer me je redakcija zaštitila. A da je posao karikaturista opasan, čak i u vrijeme takozvane demokracije, to znaju svi. Ne treba ići daleko u prošlost, dovoljno je spomenuti Muhamedove karikature i redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo… Mnoge moje kolege u nekim autoritarnim sistemima imaju problem nakon objavljivanje neke karikature. Sad je to došlo i do nas. Znam i kolege koji su izgubili posao samo zbog jedne karikature. Moj Pjer je tu dobro još prošao.
* Lik Starog Mačka u romanu posveta je Mauroviću i uzorima od kojih ste učili. Kakav je danas Vaš odnos prema Mauroviću? Je li Maurović danas dovoljno cijenjen, s obzirom na njegov utjecaj? Osim Maurovića, tko su još Vaši uzori?
– Andriju Maurovića zavolio sam još kao dječak, čitajući njegove stripove koji su izlazili u nastavcima, u onom neobičnom širokom formatu. Moji stariji drugovi su ih kupovali, a ja sam, kad bi oni pročitali, dolazio na red. ‘Trojica u mraku’, bio je prvi strip koji mi je došao u ruke. Ipak, mene je fascinirao lik Starog Mačka, koji je trebao biti alter ego samog Maurovića. U romanu sam kroz razgovor Pjera i Starog Mačka htio sam pokazati kakav je odnos mladih autora prema uzorima, kako stari majstori pate kad dođu na kraj onoga što se zove radni vijek, a još mogu i žele raditi. Mislim da je Andrija Maurović bio prava strip zvijezda, iako se nije tako ponašao, bio je više antijunak. Danas takvih nema. Bila su to takva vremena kad su mislioci imali posebnu aureolu. Ovo prebrzo vrijeme koje sve drobi, ne dozvoljava da se takvi razviju. Srećom ostali su entuzijasti koji su vratili Maurovića iz zaborava nazad među mlade ljubitelje stripa. Jedan od njih je i moj prijatelj Veljko Krulčić, drugi Alija Balta, kolega iz Sarajeva.
Ne bih za Maurovića mogao reći da mi je bio uzor, više idol, kao ljubitelju stripa. U karikaturi sam imao dvojicu pravih uzora, Paju Stankovića iz Beograda i Rudija Stipkovića-Stipa iz Zagreba. Svaki na svoj način ‘kriv’ je što sam se počeo baviti portretnom karikaturom. Paju sam pratio u sportskom magazinu Tempo, gdje je kasnije izašla i moja prva karikatura. Stip mi je bio mentor za prve radove u Sportskim novostima i Gooolu, nogometnom strip magazinu, i kasnije me doveo u Vjesnikovu kuću.
Ima puno karikaturista čijim sam se radovima divio i divim. Od nekih sam nešto ‘ukrao’, jer kad bio samouk, moraš pratiti kako nešto rade puno bolji od tebe, da bi napredovao. Tako sam i ja učio. I to je, pošto nema akademije za karikaturu, jedini pravi put.
* Pišete rekreativno, odmarajući se od crtanja i dosad ste objavili tri romana, vrlo različite tematike. Odakle inspiracija? Kako se pojavila Koraljka iz romana ‘Lukine žene’, a kako Jovica Puškaš iz romana Puška? Zašto ste izabrali takve likove?
– Moj prijatelj i kolega Pavle Pavlović, slavni sarajevski novinar i dopisnik Vjesnikovih izdanja, rekao je da mu se čini kako sve više pišem i zapostavljam crtanje. Ipak, karikatura je moje zanimanje. Istina, situacija se donekle promijenila. Zbog svih turbulencija u novinama i oko novina, prva na udaru našla se baš karikatura. Novine za koje radim već 34 godine, privremeno su sa sedmodnevnog objavljivanja karikatura prešle samo na dvodnevno. Vikendom. Objašnjenje je štednja. Ponovo je karikatura žrtva.
Iz nekih listova izbačena je odlukom moćnika, jer nekome se ne sviđa kako karikaturisti vide svijet oko sebe, a u mom slučaju zbog novca. Bilo koje od objašnjenja pokazuje da su karikaturisti nezaštićeni. Veću zaštitu ima čistač ulica nego slobodnomisleći karikaturist. Tu su karikaturisti propustili šansu da se izbore za svoja prava. Ovako kad god nešto ne valja – pucaj u karikaturista.
Što se pisanja tiče, inspiracija mi nikada nije nedostajala. Do svoje 50. godine nisam napisao tekst duži od dvije strane. Osim, naravno, maturalne radnje kad sam napisao esej o romanima Ive Andrića, na oko 80 stranica, pa morao kratiti upola, jer su maturalne radnje smjele biti do maksimalno 40 stranica. Unatoč nagovaranju moje tadašnje profesorice hrvatskog jezika, da upišem književnost, jer je valjda nešto vidjela u meni što ja nisam vidio. Ni sam ne znajući zašto, upisao sam političke nauke. Tek kasnije ću otkriti zašto.
Dakle, da se vratim pitanju. Supruzi, koja je bila i novinarka i puno pisala, dosađivao sam novim idejama za pisanje. Ona mi je jednom rekla da ne može pisati po tuđim idejama i zašto ne pišem sam.
Tako je nastao moj prvijenac ‘Izbjeglička priča’ s temom iz Bosne, s Drine pred sam rat. Taj roman još čeka objavljivanje. Kasnije su došli i ‘Puška’ i ‘Lukine žene’ i ‘Sve zbog jedne karikature’ od ukupno 11 napisanih romana. Upravo je u pisanju i 12., koji se radno zove ‘Sve zbog druge karikature’ i svojevrstan je nastavak ovog romana. Kako sam plodan karikaturist, s preko 35.000 objavljenih karikatura, tako sam plodan i kao pisac. Naprosto, pišem s istim žarom kao što i crtam. Uskoro pripremam i zbirke poezije, koje imam toliko da se pitam otkud mi dolaze nove teme i inspiracija. Ali meni je dovoljna sitnica, jedna riječ, bilo što da se upali ta lampica…
Koraljka je nastala sasvim slučajno, kao što kod mene nastaje sve bez plana. Počeo sam pisati i priča se odvijala sama od sebe. Koraljka je ženstvena žena, sa svim manama i vrlinama, sa svojim greškama, koje se više ne daju popraviti, sa zabludama. Žao mi je što su se ljudi koji su je čitali više orijentirali na priču nego na praćenje njenog unutarnjeg lika. Kroz lik Koraljke sam želio pokazati koliko poznajem žene, njihovu psihu, karakter. Odrastao sam među ženama, i mislim da sam ih dobro upoznao. One su moja vječna inspiracija.
Puška je imenom i prezimenom moj drug iz školske klupe. Bilo mi je zanimljivo kako on s mađarskim prezimenom ima srpsko ime. Nisam o tome tada razmišljao, nikada to nije bila tema među djecom. Iako sam odrastao u sredini gdje smo bili izmiješani, nitko nije pravio pitanje, tko si, koje nacije ili vjere. Puška je priča o malom čovjeku, o nekom od mojih znanaca, o tome kako se čovjek mijenja. Mislim da bi se u njegovom liku mnogi mogli pronaći. Puška je i priča o mome susjedu koji je kao vojnik bio na Sinaju… I o društvu sedamdesetih. Mislim da se radi o slojevitom, ali pitkom romanu koji je stekao svoju publiku…
* U romanu ‘Sve zbog jedne karikature’ pokazalo se da su nepovoljne okolnosti ipak dovode do dobrih ishoda. Jeste li zadovoljni ishodima u vlastitom životu?
– Kad se osvrnem na ovih 52 godine mog profesionalnog rada, koji sam proveo kao slobodni umjetnik, izuzev onih pet godina koje sam bio zaposlen u Vjesniku, od 1986. do 1991. sve ostalo je govorilo da je karikatura i borba za preživljavanje i nesigurnost i veliko zadovoljstvo. Svaka linija koju povučem predstavlja užitak. Dok sam bio mlađi slao sam karikature na festivale, dobivao nagrade, a onda osjetivši godine koje se približavale počeo raspoređivati snagu i pisati kao balans crtanju. Otkad sam počeo pisati postao sam smireniji, racionalniji. Bio bih nerealan da se žalim, ja koji od karikature živim, koji sam na njoj zaradio mirovinu i koji još radim s istom strašću kao kad mi je bilo sedamnaest. Naravno ako gledam to što sam postigao i što sam mogao postići, mislim da sam bio ambiciozniji i više orijentiran prema cilju, mogao sam postići i više, ali s obzirom što se dogodilo na polovici onoga što se zove životni put, moram reći da sam sretan i privilegiran što sam svoj talent, svoju maštu i svoj san pretvorio u stvarnost.
* Živite u Austriji i crtate za izdanja u cijelom svijetu, ali i za hrvatske medije. Kako se prema karikaturi odnose strani mediji, a kako hrvatski?
– Austrija je što se karikature tiče zanimljiva zemlja. Nema puno novina i nema puno karikaturista, ali oni su većinom, na ovaj ili onaj način vezani uz novine. Austrija je dala značajne karikaturiste i ja sam upao kao padobranac, ali uspio sam stvoriti svoje mjesto pod suncem, kako sam to želio još kao mlad čovjek. Naravno, bilo bi mi draže da sam sve to mogao ostvariti u svojoj zemlji i biti svoj na svome, ali sudbina je htjela drugačije. Valjda je tako nabolje.
Da, moje karikature prenosili su mnogi najznačajniji svjetski listovi, zastupljen sam i u mnogim knjigama. Sve je to neka kap slave. Toliko da te ljudi poznaju. Od toga se ne živi, ali i to je potrebno. Što se Hrvatske tiče, radim samo za enigmatski magazin Kvizorama, koji vodi ista ekipa koja je svojevremeno vodila i Kviz za koji sam 11 godina crtao naslovnu stranu. Ostale novine nisu me tražile. Valjda je taj moj odlazak u nevrijeme prouzročio i odnos medija prema meni. Nikome ne zamjeram. Svatko je odabrao put kakav je želio. Ja sam od onog klinca koji je volio kaubojce i pištolje, koji je s 14 godina skoro izgubio oko mačujući se drvenim mačevima, postao pacifist. Zato je za mene svako vrijeme koje smrdi na rat neljudsko, a svi političari koji ga vode ili podržavaju, neljudi. Zato se nastojim boriti i riječju i crtežom za mir i protiv ratova. Mislim da je mudrost voditi mirnu politiku, a ne ratničku. Jer vidite i sami dokle nas je dovela ratna logika. Nikada ovaj svijet nije istovremeno imao više problema nego danas, od financijske krize, do klimatskih promjena, pandemija, bujanja nacionalizma, ratova, terorizma… Slabo smo učili od povijesti i zato ju moramo ponavljati. Zaborav je naš najveći problem, a ja se na svoj način borim i protiv njega.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
