Porin za životno djelo Akiju Rahimovskom

Spletom nesretnih okolnosti, prvi ovogodišnji Porin za životno djelo dodjeljuje se postumno, prekasno i još uvijek pod dojmom i u tuzi – Akiju Rahimovskom.
Postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka – Porin za životno djelo post mortem mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. Jednostavno, još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i osobno mu se uruči odavno zaslužena životna nagrada.

Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu, ubrzo se s obitelji preselio u Skopje, gdje je pohađao muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje. U Skopju je bio član nekoliko sastava, između ostalog, grupe Krvna braća, zatim grupe Vakum i onda grupe Tor, s kojom je 1975. godine nastupio u Zagrebu na Boom Festivalu. Tu ga je prvi puta na pozornici vidio Hus. Sve ostalo je povijest.

U Zagreb je stigao te 1975. godine u vremenima kada pojam ‘rock pjevač’ gotovo da nije uopće postojao kao kategorija i kada su se ljudi glazbom u pravilu bavili kao hobijem ili dopunskim zanimanjem. S tek navršenih 19 godina postao je pravi profesionalni rock pjevač, izmješten iz komoditeta svoga grada i obitelji, svojevrsni gastarbajter, egzistencijalno ovisan o tome hoće li svojim talentom, trudom i znanjem postati dovoljno uspješan kako bi se u toj novoj sredini i novom gradu snašao, uspio opstati i preživjeti.

Stigao je na zagrebački kolodvor s jednim koferom, jednim toplim i pomalo hrapavim glasom i jednim oceanom emocija, volje i energije. Muzikalan kakav je bio, usvojio je i zagrebački govor kao da je tu rođen, a u grad se nije samo uklopio, nego je ušao u uzak krug onih koji ga predstavljaju. Gotovo pola stoljeća kasnije nagrađuju ga Porinom za životno djelo, za neizmjeran doprinos hrvatskoj glazbi i hrvatskoj kulturi.

Njegov životni put bio bi odličan scenarij za holivudski film u kojem glavni junak kreće od nule i na kraju uđe u legendu. Bilo bi u tom filmu i uspona i padova, i suza i smijeha, i neuspjeha i euforije – svih onih emocija kroz koje prođe čovjek spreman da povjeruje svojim instinktima, preuzme rizik i upusti se u životnu avanturu. Taj bi film naravno završio happy endom, jer glavni junak na kraju ostvari sve svoje snove, ali bi spretni holivudski režiser natjerao publiku i da se rasplače, jer se istovremeno s tim junakom moramo zauvijek oprostiti.

U ovoj kratkoj zabilježbi o Akijevu životu i karijeri teško je nabrojati sve pjesme Parnog valjka koje je Aki otpjevao, a koje su ostavile neizbrisivi trag u našim životima i u povijesti hrvatske glazbe. Od ‘Lutke za bal’ do ‘Za malo nježnosti’, od ‘Stranice dnevnika’ do ‘Molitve’, pa ‘Jesen u meni’, ‘Vrijeme ljubavi’, ‘Dođi’, ‘Nemirno more’, ‘A gdje je ljubav’, ‘Zastave’, ‘Sve još miriše na nju’, ‘Ljubavna’… pa do ‘Ponovo’, zadnje pjesme koju je snimio u životu.

Svatko od nas na spomen Akija ili Parnog valjka složit će u glavi vlastitu top listu pjesama uz koje smo se zaljubljivali, ženili se i rastajali, pjevali ih na tulumima i zabavama, skakali na koncertima. Akijev je glas jedan od rijetkih koji su zaista činili neizbrisivi soundtrack naših života. Generacije i generacije odrasle su, a neke i ostarjele uz pjesme, albume i hitove koje je napisao Hus, odsvirao Parni valjak, a otpjevao Aki.

Osim što je bio veliki pjevač, legendarna je njegova scenska energija. Aki je bio ponajveći frontman na ovim prostorima, a malo je takvih i u svjetskim razmjerima. Tisuće održanih koncerata, od manjih klubova pa do najvećih dvorana, u kojima je Parni valjak postavljao i stalno podizao standarde produkcije, a na kojima je Aki svaki put ostavljao ‘krv, znoj i suze’ i ponajviše svoje veliko srce, sve se to u stvari pretvorilo u jednu veliku, neprekidnu, životnu turneju, započetu sredinom sedamdesetih, a naprasno zaključenu nedavno, pred kraj 2021. godine, posljednjim koncertom na kojem je rekao publici: ‘Laku noć, volimo vas!’.

Spletom nesretnih okolnosti, ovaj se Porin dodjeljuje prekasno, no postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka – Porin za životno djelo post mortem mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. I tako ćemo svi zauvijek pamtiti ovogodišnjeg dobitnika Porina za životno djelo Akija Rahimovskog – kao preaktivnog, preuspješnog i premladog. Jednostavno, još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada.

R. P. / Foto: Saša Huzjak


Tagged: , , , , , ,