U suradnji s izdavačkom kućom VBZ darujemo 2 čitatelja/ice knjigom Igora Mandića ‘Predsmrtni dnevnik’.
Kratko napišite u mailu zašto želite osvojiti ovu nagradu
U subjektu navedite: FDAR1
a u tekstu: vaše ime i adresa broj telefona vaš razlog
Šaljite na mail: [email protected]
Posjetite našu facebook stranicu Fama i kliknite ‘sviđa mi se’!
Vaše mailove šaljite do 19. prosinca
Imena dobitnika s najoriginalnijim odgovorima bit će objavljena 20. prosinca
Za dodatne upute i obavijesti obratite se na: [email protected]
Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt ‘vrati u život’ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje ‘Predsmrtnog dnevnika’. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta.
Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Amériju kao ‘nagnuće prema smrti’ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (Igor Mandić rođen je 1939.).
Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano ‘nagnuće prema smrti’ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga ‘staroga’ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. ‘Nježno srce’; ‘Policajci duha’; ‘Sloboda lajanja’; ‘Za našu stvar’; ‘Hitna služba’; Bijela vrana’, itd.).
Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.
