Šišanje ovaca na Kornatima dugogodišnja je tradicija. Tijekom protekloga vikenda i sam sam sudjelovao u tom mukotrpnom poslu.Kornati su vjorojatno naši najljepši otoci, smješteni na pučini između šibenskog i zadarskog akvatorija. Međutim, najbliže naselje je Murter na istoimenom otoku. Murterini, od trenutka kada su se tu doselili, prije više stoljeća, bili su nazočni i na Kornatima, tako da su najvećim dijelom otoci danas u njihovu vlasništvu. Na poziv Turističke zajednice Murter-Kornati i agilnog direktora Šime Ježine te Bojana Jelovčića, jednoga od vlasnika otoka Škulj, prošlog tjedna boravio sam na Kornatima.

Bio sam u društvu internacionalne četvorke; trojice Slovenaca – Primoža Krišelja, Matije Robleka, Erica Jiharta, Velšanina Davida Georgea Gerainta te vlasnika jahte Davora Ante Turčinova. Slovenci već punih 15 godina pomažu pro bono (ako isključimo janjetinu kao poklon) u šišanju. Imao sam priliku vidjeti te majstore, koji u sat vremena s dvojicom pomoćnika, koji drže prednje i stražnje noge (i ja sam to na završnom šišanju radio), mogu ošišati između 20 i 25 ovaca. Nekada su najbolji šišači škarama uspijevali obraditi osam ovaca. Primož Krišelj i Matija Roblek i sami uzgajaju ovce u okolici Kranja.

Prvoga dana u poslijepodnevnim satima pristali smo u luku Stinivu na otoku Veliki Kornat, u kojoj žive Radmila Porubski i dvojica braće Lovrić – Mile zvani Lovac i Ivica.

Ta složna družina živi cijelu godinu na otoku. Ivica povremeno odlazi u nabavku i prodaju kao i Rada, ali zato Mile godinama nije bio na kontinentu. On se ovdje i prvi doselio, kao momak, uskoro će tome 50 godina, a zatim je došao brat. Radmilu su srce i osjećaji prema Ivici doveli prije 12 godina.

Ta rođena Slavonka, alfa i omega družbe iz Stinive, brinula je o nama više nego majka. Sve je radila dobro, ali kolači… kombinacija slavonskih brašnastih te fritula, kroštula i šibenske ruže, bio je gurmanski desertni vrhunac na Kornatima.

Imaju ‘lovci’, kako ih popularno nazivaju, preko dvije stotine ovaca koje slobodno pasu na ogromnim površinama krševitog otoka. Suhozidi su svojevrsne granice između posjeda.

Drugoga dana ujutro grupa goniča predvođena Ivicom od ranog je jutra s juga i zapada tjerala ovce prema istoku, u blizinu Lovrićevih kuća i torova. Nakon nekoliko sati stado je satjerano u uske prostore tora i počelo je šišanje. S tri električna šišača, koji struju dobivaju iz agregata, asistentima (oni koji drže i koji pribavljaju ovce) šišanje preko 150 komada blaga je završeno nakon nekoliko sati. Slijedio je ručak – janjeći gulaš u izvedbi znamenitog Pucike, a nakon toga je improviziranom žičarom s mjesta šišanja do drugog obora u košarama prebačeno pedesetak ovaca za daljnju prodaju i vlastitu opskrbu. Na ovakve događaje jednom godišnje dolaze rođaci i prijatelji (poput Slovenaca), da bi, nakon napornoga rada, dan završio ribom, razgovorom i pjesmom. Te subote nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu, i finalna utakmica Lige prvaka Real – Juventus okupirala je nas muške i svi smo ubrzo bili pred ekranima, te je ovaj put pjesma izostala…

Dan je završio, Lovrići su uspjeli završiti posao. S ovaca treba skinuti debela runa vune ali njezina pospremanja ili daljnje prodaje nema. Ostala je u kršu, kraj obora, i to je već godinama veliki ekološki problem. Ali oni s tom vunom nemaju kamo.

Oprostili smo se s Lovrićima trećega dana ujutro, a ja sam se prisjetio večernjeg razgovora s Milom Lovcem. Bio je odličan ronilac (izučio u JNA) i godinama poslije osim ribe izlovljavao je i spuge (spužve). Priča mi da je, roneći, najmanje dvaput bio u smrtnoj opasnosti. Jednom u vojsci s bocom kisika, a drugi put u ronjenju na dah dok je otkidao spužvu s dna. Danas Mile više ne sudjeluje u lovu i šišanju. Prisjeća se prošlih vremena i kaže mi: ‘Opet bih otišao u ovu pustoš, kada bi to bio izbor’. Vjerujem Mile, držimo ti palce!

Sjedeće šišanje bilo je na otoku Škulju u vlasništvu Bojana Jelovčića i njegovih rođaka. Dočekali su nas s već stjeranim stadom u žičani tor površine stotinjak metara četvornih u neposrednoj blizini mora. Uigranoj ekipi šišača i pomoćnika trebalo je nepuna dva sata da dovrši posao. Tu sam razgovarao i za radio snimao gospođu Josicu Jelovčić, koja već više desetljeća nazoči šišanju. Ona mi je pričala o davnim danima, sporoj vožnji do Kornata, nekada samo na vesla, a šišanje je bilo običnim škarama.

Treća postaja na ovom putu šišanja bila je i meni vatreno krštenje. Tu sam ravnopravno sudjelovao u pomaganju i to u najtoplijem dijelu dana. Na otoku Piškeri, u uvali u kojoj je i poznata marina, šišali smo ovce Stahana Jurage i njegovih rođaka. Obično postoji nekoliko suvlasnika iz šire obitelji…

Prije odlaska na posao Juraga i kogo Toni ponudili su nas pršutom, sirom i hladnim gemištom.

Inače Toni će nam par sati kasnije pripremiti najukusnije jelo na kornatskoj ruti – janjeći gulaš s bižima (graškom), mada ni brudet od grdobine nije puno zaostajao. S Piškere na brod smo ukrcali tridesetak ovaca, a veći dio ošišan, oslobođen runa, otrčao je u slobodu…

U razgovorima s više ljudi pokušali smo procijeniti broj ovaca na Velikom Kornatu, Glavičici, Lavsi, Škulju, Piškeri, Kurbi veloj, da spomenem samo neke od otoka i mjesta gdje žive stada ovaca. Procjena je da je registriranih ovaca između 1500 i 1800, a najmanje pola od te brojke je na otocima gdje vlasnici dolaze rijetko ili nikako. Dakle sigurno ima 2500 ovaca, a neki spominju i puno veći broj.Prošle godine su šibenska županija i TZ Murter-Kornati pokrenuli brendiranje kornatske janjetine, želeći omogućiti gostima da tu janjetinu pronađu na jelovniku gotovo tridesetak kornatskih restorana i bar petnaestak još u Murteru. To još uvijek nije zaživjelo u potrebnoj mjeri.

Kornatska janjetina nije debela, prije svega zbog uvjeta u kojima žive, pa se preporučuje priprema ispod peke ili u gulašima. Opraštam se od svojih Murterina i zakazujemo sastanak za godinu dana na istom mjestu.

Da bi mi povratak bio lakši pobrinuo se Đani iz Račića, krijepeći me prije odlaska kući crnim rižotom od sipe. Ovom posljednjom rečenicom najavljujem sljedeći članak o murterskoj gastronomici. Ovaj put bit će riječi o restoranima Čigrađa, Boškin škver i Kezo…

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---